Najgora nevolja - U PRODAJI❤️

II Poglavlje

Fućkam Šabanovu pjesmu dok tornjak leži pod mojim nogama i dao bih se zakleti da uživa u ovom mirisu duhana jednako koliko i ja. Uživam u svome životu, u svojim ovčicama, a tako i kozicama. Uživam u onoj sirani u koju kad uđem zapljusnu me oni toliko divni mirisi da bi još satima proveo unutra samo udišući te arome.

O siru ne trebam ni pričati. Ne postoji ništa bolje od našeg ovčjeg sira i kozjeg mlijeka koji radimo. Kako bi moj pradid rekao: Moj sinko to je lik. Danas kada gledam na to sve, vidim da je bio skroz u pravu. Moje zdravlje ne da je dobro, već je savršeno. Nikada, a pod tim mislim stvarno nikada nisam bio bolestan.

Tornjak mi prekine lude misli svojim lajanjem, a ujedno i skakanjem na sve četri noge pa se uz taj bijesni lavež zaputi prema brdu. Skočim i sam na noge pa pojurim za njim dozivajući ga, ali taj ne jebe živu silu. Lavež mu je iz bijesnog prerastao u zaigrani što me iznenadi pa jedino što mi pada na pamet je da se jedna ovčica dala u bijeg. Ono što nikako nisam očekivao, a što me ujedno i šokiralo je ženska koja se kotrlja niz brdo kao sijeno dok ju tornjak zaskače zaigrano. Da nisam toliko šokiran nasmijao bih se, ali opet đava mi ne da mira, jer tko je ta i od kud se tu u ovoj pripizdini stvorila. Gledam to spektakularno kotrljanje dok ispušta neke čudne krikove poput moje babe kad je išla naricat na žalovanja. Pratim sve to pogledom pa bar sve dok ne udari u mene. Čim sam vidio onu polu bakandžu na njoj okrenuo sam očima, a krvi mi okrenuo bi i njoj vrat. Promrmljam sebi u bradu “Bože kakva glupača.”, iako sam uvjeren da me je čula, ali i za to me jebeno zaboli mali đoko.

“Jesil dobro luđakinjo? Na tim bakanđama se spuštaš doli niz brdo- mogla si se polomiti! Bit ćeš sritna ako nisi! Jel te boli šta?” pitam, jer bez obzira što na ženskoj sve vrišti “glupača”, svejedno ju ne mogu ostaviti tako sjebanu.

Pa bar sam tako mislio dok mi nije okrenula očima. To je bilo dovoljno da zgrmim na nju i udjelim joj lijepe epitete poput 'glupačo', a skoro mi je izletilo i 'kravo nepomužena', ali žao mi krava nekako. Tako lijep mi je dan počeo, ali morala se pojaviti ova umjetno plastična barbika da mi ga sjebe.

Kad je malo bolje pogledam, a volio bih da nisam na njoj nema ništa prirodno pa čini mi se čak i obrve da su joj plastične. Od onih usta koje su joj tako našminkane da izgledaju kao da gledam Babuna, do trepavica koje me podsjete na onu našu metlu za skupljanje kozjeg izmeta pa do tih obrva koje izgledaju kao da su se dijeca igrala na likovnom. Da ne osjećam onu malu dozu ljudskosti u sebi točno bih se okrenuo i otišao ni ne pogledavši je. Ovako nema mi druge nego ju pregledati, jer onaj silazak niti malo nije bio bezbolan. Opipavam joj glavu, ruke, noge, ali kad spustim ruku na gležanj zareži kao ranjena životinja.

“Fuck, fuck, fuck.”

Blijedo ju pogledam, jer tko jebeno tako psuje. Umjesto lijepo da je opsovala kao normalan svijet “sprčim ti mater” ona zaziva neke “fuckove”. Okrenem očima ali kada vidim da podiže ruku punu govana koju smješta na usta, a ne stignem reagirati momentalno mi se želudac digne dok ona svoj jebeno prazni pokraj sebe. Ne znam što mi je gore. Ona govna koja su joj namazana oko onih ogromnih usta ili ovi komadi nečeg zelenog koje izbacuje iz sebe. Kako god okrenem sve na njoj mi je odvratno. Taman što sam uspio malo umiriti želudac vidim kako je krenula okretati očima i kako ju baca na leđa pa ju u zadnji čas uhvatim podižući ju u naručje. E samo mi je još i ovo trebalo!, pomislim dok se ona klati kao suhi kurac u mome naručju.

Fućnem tornjaku, jer treba i na stado misliti, a ova umjetnjača nam je sve jebene planove ujebala. Krenem prema brdu s njom u naručju dok me one jebene trepavice skoro grebu po bradi. Tko nosi te jebene metle da mi je znati. Pa za njih ti treba oružani list kolike su. Čim nogom kročim na vrh brda smijeh me uhvati dok i očima lagano okrećem, jer naravno da će onaj skubi du auto voziti i naravno da će biti roze boje. Bože dragi, kada malo bolje pogledam na ovoj glupači jebeno ništa ne valja.