Pikov as

I Poglavlje

2 GODINE POSLIJE
KARLA

"Karla, idemo, jebote uvijek te se mora čekati."

Moja cimerica krikne iz dnevnog dok se podsmjehujem jer znam da sada negdje nervozno gricka nokte dok lijevom nogom cupka po onom škripavom parketu.

Pogled usmjerim prema ogledalu pa još jedan sloj crvenog ruža nanesem na usne pa i coknem istima zadovoljna onim što vidim. Crvena provokativna haljina s prorezom skoro do butine i otvorenim leđima ostavljaju dojam 'dođi i uzmi me', a zapravo sve što želim je ostati trajno urezana svima u pamćenje, jer to sam ja. Sebična, samodopadna, savršena Klara koja je nastala prije dvije godine. Onu toplu, dragu, umiljatu kojom su se svi divili i dizali je na neka imaginarna postolja zamijenila sam ovom koju nitko nikada neće moći slomiti. Koja je sama sebi dovoljna i ona koja je svima samo puka želja. Ona koja daje ispite na fakultetu s odličnim ocjenama i to je jedina stvar što je u njoj ostalo dobroga jer je to onaj dan obećala majci na grobu.

"Noo!"

Uleti cimerica u sobu pa se zavrtim oko svoje osi dok se njoj osmijeh rađa na licu.

"O da, spremna totalno."

Opalimo se smijati dok i nju promatram. Ona crna uska mini haljina koja je rezana malo iznad grudi bez naramenica a proteže se do malo ispod guze. Jednom riječju ostavlja bez daha. Ta njena crna duga svilena kosa koju je svezala u visoki rep kao i napadno namazane oči su nešto što te tjera da skroz poludiš kada pogledaš u ovu curu.

Od prvog dana kada smo sjele u one sveučilišne klupe smo kliknule. U njoj sam vidjela tu neku hladnoću koju sam i sama stvarala oko sebe i znala sam odmah da sam našla svog novog najboljeg prijatelja. Prijatelja koji neće postavljati previše pitanja, koji neće gurati nos tamo gdje mu nije mjesto i koji će iz svake situacije izvući ono najbolje. Ono što možda u tom trenutku nisam ni znala da bi mi moglo goditi, a sada uživam u tome. Pažnja! Da, postala sam ovisnik o pažnji. Želim da me se primijeti, želim da me znaju, a bome želim i da me zapamte, zato sam ono sve najbolje i najgore što imam spojila u jedno i dobila savršenstvo. Prgavo pametnu inteligentnu ljepoticu.

Povuče me za ruku pa uz glasan smijeh napustimo stan. Kada se samo sjetim prije dvije godine kada smo došle prvi put u ovaj stan koji je bio sve osim stana. Jebena rupčaga, ali rupčaga za tristo eura mjesečno, a u skoro samom centru grada. To je bilo sve ono što smo si mogle kao studentice bez primanja i malim roditeljskim džeparcem priuštiti. Tog trenutka sam postala svjesna da jednostavno redovni studij ne mogu pohađati, jer ću biti gladna, frustrirana i jadna do kraja prvog semestra pa sam odmah odlučila prebaciti se na izvanredni ali ni to nije prošlo najbolje ili onako kako sam očekivala.

Nikada neću zaboraviti taj kišni dan kad sam se vraćala prema toj rupčagi od stana sva depresivna kad mi je u oko zapao plakat 'Admiral'. Privlačile su me te njegove boje, njegov oblik kao i izgled pa sam se približila promatrajući sve te crte po njemu da bih shvatila da je to zapravo reklama od Kasina. Osmjehnula sam se ali u isto vrijeme okrenula glavu na drugu stranu i potrčala prema busu koji sam cijelo vrijeme i čekala.

Taj dan je bio prekretnica u mome životu. Taj dan sam zatvorila sva emotivna vrata za sobom i otvorila ona koja ni najjače sunce ne bi otopilo. Taj dan sam nanovo rođena, samo ne da bi patila i bila povrijeđena već da bi vladala svojim životom i svime što u njega kroči.

"Znači, danas se ne vraćamo doma bez love za najam."

Kvrcne me kukom dok slobodnom rukom maše taksiju.

"Kao i svaki put do sada."

Glasno se smijemo dok ulazimo u taksi ali ne prije nego primijetim kako nas i sam vozač gleda onim požudnim pogledom. Volim taj osjećaj, hrani to neko čudovište u meni kad im vidim sjaj u oku znajući da mene imati ne mogu već samo raspršiti maštu dok šeću svoje blago malo niže među nogama.