🔹️Božićne priče
Vladimir Divac je najpoznatiji dizajner linije ženskog donjeg veše. Ali definitivno je najbolji u dizajniranju podvezica za vjenčanje. Čipka, svila i raznorazni drugi materijali, učinit će da od toga napravi čisto savršenstvo i...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sedam dana kasnije Vanja je pokucala na vrata. Popodne je imala dogovor sa Vladimirom stoga je nedeljno jutro odlučila da provede sa svojim roditeljima. Dala je obećanje iako nije o tome detaljno razmislila ali sada nije bilo vremena da se povuče. Bila je neko ko ispunjava datu riječ bez obzira na posljedice. Voljela tu vrlinu kod sebe, iako su svi ostali smatrali da je to mana. Nije veliki grijeh ako se neko obaćanje ne ispuni ali za nju to je predstavljalo veliki problem. Kao i grižu savjesti. Znala je da majka svake nedelje priprema kolače stoga je mogla na nekoliko sati da zaboravi svoju dijetu i uživa u tim slatkim ukusima koji bi se topili na jeziku. Imala je odličnu liniju tijela, pazila je da se zdravo hrani ali kada bi se našla u majkinoj kuhinji sve bi to veoma brzo palo u zaborav. Niko je ne bi zbog toga trebao kriviti.
Bilo je deset časova kada je pogledala na srebreni sat na lijevoj ruci, ah koliko puta je samo znala u šali da kaže svojim prijateljicama koje su joj baš taj sat i poklonile za rođendan da joj lijeva ruka samo služi sa nakit, sat jer sa njom ništa drugo nije mogla da radi u odnosu na desnu ruku koja je obavljala skoro pa sve poslove koje bi Vanja zamislila u glavi, taman ima dovoljno vremena da razgovara o Nemanji. Nadala se da će ipak roditeljska ljubav pobjediti i da će prihvatiti sina. Ništa više je ne bi usrećilo od toga.
Nije željela da porodica bude u svađi. Ne sada dok su praznici trajali. Sa koliko čežnje u očima je sinoć posmtrala na ulici porodicu koja takođe ima dječaka i djevojčicu uzrasta od deset ili dvanaest godina, bili su toliko nasmijani i srećni dok su nosili praznične kese, vjerovatno su kupovali poklone. U tom dječaku je vidjela Nemanju, u djevojčici sebe a u njihovim roditeljima svoju majku i oca. Kada su je pozdravili i poželjeli srećne praznike, jedva je uspjela da zadrži emocije u sebi i da ne brizne u plač. Takvo ponašanje svakako nije bilo dopušteno, jer je bila gradonačelnica ali dođavola i ona je žena od krvi i mesa i njoj su svakako bile dozvoljene emocije. Stoga je cijelu noć provela u suzama dok je gledala starije slike iz porodičnog foto albuma. Tek ujutro se smirila.
Čula je korake a potom je ugledala njenu majku Aleksandru kada su se vrata otvorila. Imala je istu crnu kosu kao i ona dok su joj oči bile identične Nemanjinim. Spustila je svoje usne na njen obraz dok su ulazile u kuću. ''Vanja, sine da li si dobro?'' I dalje je imala naviku da uz njeno ime doda uzrečicu sine iako je ona bila njena kćerka sa muškim i ženskim imenom. A pri tome to je sasvim normalna pojava ovdje na Balkanu da se kćerke nazivaju sinom.
''Jesam, samo sam malo loše spavala.'' Zapravo nije spavala uopšte ali nije željela dodatno da zabrine majku. San se uvijek može nadoknaditi, to joj je svakako bio najmanji problem. ''Gdje je tata? Nigdje ga ne vidim.'' Osvrnula se oko sebe misleći da će izaći iz svoje radne sobe.
''Mihajlo je još rano ujutro otišao na poslovni put u Crnu Goru. Vratit će se u toku sedmice.'' Aleksandra je isjekla komad čokoladne torte i stavila na tanjir. ''Ali uprkos činjenici da sam ovdje sama nikada ne prekidam tradiciju. Nedelja je moj dan za kolače.'' Spustila je tanjir ispred Vanje na sto dok su sjedile u dnevnoj sobi. Na TV-u je bio božićni film ali niko na njega posebno nije obratio pažnju. U vazduhu se osjećala tenzija.
