DOŠLO MI JE TEŠKO IĆI SPAVATI :
Došlo mi je teško ići spavati.
Nekada su uzrok tome bili problemi, raznorazni : đački, sada studentski, sa ocem, sa hranom, sa samim sobom – s kojim se, i dalje često pronađem nezadovoljan.
Sada je to ovo pismo koje nikada nećeš pročitati.
Sada su to ove riječi koje ti nikada neću izgovoriti, sada su to tvoje oči – koje me ne gledaju na isti način.
Sa sjajem u njima.
Gledaš me sjajno, ali ja te gledam kada me ti ne gledaš.
Jer ne želim da nam se pogledi sretnu, u mojoj glavi to je sudar dva brza vlaka, a ne zna se razaznati koji je brži.
Zato odbijam susret tvojih plavih očiju sa mojim crnima.
Znam da me ne gledaju dok te ne gledam.
Došlo mi je teško ići spavati, jer ih vidim.
Te tvoje oči, proklete.
I dok ih vidim ne mogu zaspati, jer tonem, ne u san, nego u samoga sebe i sve pogreške koje sam svjesno ili nesvjesno napravio.
U sve svoje mane, neke kojih možda čak i nema, a nalaze se u tvojim očima kada gledaju moje.
Jesen je, mače malo.
Hladno mi je, ali ništa ne poduzimam u vezi toga.
Ništa ne poduzimam u vezi tebe, sebe, nas koji nikada nismo a vrlo vjerojatno i nećemo biti „mi". Oni.
Oni mi, da te on sačeka sa buketom pokislih ruža nakon beskrajno dugog i beznadno monotonog dana na faksu i razuvjeri te u potpunosti kada mu kažeš da ti je kosa razbarušena i da ti ne stoje haljine.
Da ti piše neki šund na gitari, uvjeren da je James Hetfield u fazi Seattle-a 89-e. Ne obični James Hetfield, nego tvoj James Hetfield.
Samo on nema predivne plave kovrđe, stas i glas rok zvijezde.
Grebe se za palice od bubnjeva, sa ravnom crnom kosom koja ga ne sluša ma koliko god se trudio ukrotiti je.
Ali on je zaljubljen, i spreman je pokositi krdo divljih ratnika jer je bjesniji ratnik, opet kad te vidi ušuti i gleda sa strane.
A nikad ne gleda sa strane, rijetko kad ušuti.
Ti si kriva.
Samo, on je presvjestan tvojih vrlina kojih ti nisi svjesna.
Možda, samo možda,
zapravo sigurno pretjeruje, sanjari, mašta, i ne možeš ga kriviti jer nemaš razloga a ponekad se i njemu čini da nema razloga, pogotovo za pisanje o sebi u trećem licu.
Često ti kažem da si čudna, možda sam to ipak ja.
I ne, ovaj tekst nije o meni.
Ovaj tekst nije o ne spavanju.
Ovaj tekst je o tebi, ovaj tekst je o jeseni i tebi, ovaj tekst je razlog zašto ne mogu spavati, ti si taj razlog, ti si ta zbog koje se moja glava vječito odbija o površinu betonskog zida, pa sam zbunjen i ne znam ti reći ništa osim da poslušaš „november rain" guns n rosesa.
I ne znam koliko dugo ću se skrivati, koliko dugo ću nestajati iza dima cigarete, koliko dugo će mi dovoljno biti samo te gledati, koliko dugo ću se pitati sve i svako pitanje tražeći odgovor kojim se nikako ne mogu zadovoljiti,
ali znam da ne želim ići spavati.
Ne gledaj me, jer se toga bojim.
Ne bojim se mraka, doduše, zato me u njemu i ostavi,
