XXIII POGLAVLJE

125 4 2
                                    

Daria

Prethodnih dana Dante i ja smo obišli skoro sve plaže u okolini: Sant Pol, Tamariu, El castel, Tossa de mar, S'Agaro, Codolar, Mar Menuda... Ne bih mogla da izdvojim koji je predeo od kojeg lepši. Netaknuta priroda, duge peščane plaže, neverovatni pejzaži...Dante je naravno bio upućen u sva skrovita mesta koja daju privatnost da smo mogli uživati u prirodi bez buke i ljudi. Šetali smo plažom, igrali se sa Dinom, kupali, odmarali...pravi raj ako mene pitate, u kome vam ostaje samo da uživate. Pa bar koliko vam to dopušta činjenica da ste se upravo dotakli sreće koju ćete uskoro morati da ostavite po strani. Ali kako je Dante je i rekao neka je i jedan dan i za njega sam zahvalna jer mnogi ljudi prožive život da ne osete takvu radost.

Danas je,međutim, došao dan koji nam je oboma kočnica. Dan mog odlaska. Koliko god pokušavao da se ponaša normalno Dante nije uspevao da sakrije razočarenje zbog predstojećeg rastanka. Ikrena da budem nisam mu mnogo ni pomagala u tome, jer ni ja nisam bila ništa bolja, a ako ćemo još iskrenije koliko god loša zbog toga bila bilo mi je negde duboko drago da nisam jedina kojoj to pada teško i da mu je zaista stalo. Iako sam bila protiv toga da me vozi na aerodrom nisam uspela da ga ubedim. Tačnije nije uopšte dozvoljavao raspravu o tome. Na putu do aerodroma oboje smo ćutali. Više nije bilo reči koje bi se trebale reći. Nije bilo potrebe za obećanjima ni dogovorima. Sve smo znali i prećutno.

I evo nas na terminalu. Srce mi se sve više stezalo i nisam mogla da obuzdam suze. Dante je samo ćutao, ali više nije imao ni lažni osmeh. Čim smo se pustili iz zagrljaja osetila sam ogromnu prazninu, već mi je nedostajao. Pružio je opet ruku ka mom licu kao da će mi još nešto reći, ali je samo bojažljivo spustio stavio mi kosu iza uva, a onda privukao i utisnuo poljunac u čelo. Bilo je to neizgovoreno „čuvaj se".

-„Pa biće bolje da krenem", procedila sam kroz knedlu koja me je stezala u grlu. Suze su već pretile da krenu u potocima. I dalje me je samo gledao. Okrenula sam se i krenula ka izlazu.

-„Daria..."...srce mi je poskočilo i počelo ubrzano da lupa, to je to, pomislila sam. Ako mi sada kaže da ostanem ne bih se razmišljala ni trenutka. Šta bi i kako sredila kasnije ne znam ali u ovom trenutku mislim da bih se uhvatila za to kao za vodu u pustinji. Okrenula sam se , a on mi je polako prišao. U ruci je držao crnu svesku. Ne znam gde mu je bila i odakle je izvukao, ali to je bila ona ista sveska koju sam videla u radnoj sobi sigurna sam. Dao mi je.

-„Možda sam uspeo delima da pokažem makar malo kako se osećam i koliko mi je sve ovo značilo, rečima sigurno nisam. Ali sve moje misli su ovde i dajem ti ih. Ti si me jedina razumela i bez reči i videla i ono što je golim okom nevidljivo, moje unutrašnje borbe i dileme. Možda ćeš ovde naći i ono što si želela da čuješ, a nisi."

Opet sam mu skočila u zagrljaj i više nisam mogla da zadržim suze. Poslednji poziv za London nevoljko me odvojio. Otišla sam ne okrećući se jer nisam želela da imam u glavi sliku njega slomljenog. Dovoljno sam već bila i sama slomljena. Znam koliko mu je bilo teško da ovo podeli sa nekim i saznanje da je izabrao mene za to mi je bilo i više nego dovoljno. On mi veruje.

Sa suzama u očima, zagrljenom sveskom na grudima, bolom u duši i ostavljenim srcem napustila sam Španiju.

***

Dante

Onog momenta kada je nestala na izlazu dozvolio sam sebi da se slomim. Dozvolio sam sebi da plačem. Stajao sam tamo miran i nepomičan. Ljudi su cirkulisali oko mene, a sve što sam čuo bilo je zujanje u glavi, lupanje srca i uzrujanost jer svi to gledaju. Iako realno niko nije gledao na mene, svako je išao svojim poslom, imao sam osećaj da su svi krenuli na mene,a ja u toj masi želim da vidim samo jednu osobu. Moram biti jak. Obećao sam joj. Ali imao sam osećaj da sam upravo ispratio i deo sebe. Onaj jedini preostali deo koji je bio sposoban da oseća. Želeo sam da joj kažem još toliko toga, ali nisam mogao, a nisam video ni svrhu. Bio sam svestan činjenice da će vremenom sve to izbledeti. Ona će se vratiti svom svetu, prijateljima, poslu...svemu što je čeka i vremenom će se vratiti u rutinu koja će sve ovo pretvoriti u izbledelu uspomenu. Ali sam bio kranje sebičan da joj dam tu svesku. Želeo sam da zna koliko mi znači.

NesporazumWhere stories live. Discover now