Asylum

Poglavlje 3.

Ostale dane praznika nas je zahvatila kiša pa nisam imala priliku ići gore u ludnicu. Nelson me upozorio da se ne vraćam tamo, barem ne sama. Na prvi dan škole sam se uvjerila da moram ustati i zapravo otići u tu prokletu ustanovu jer moja želja za životom i bilo čime općenito obično pada na nulu počinje nastava. Škola je basically samo još više posla kojeg ne želim, puno znanja koje za budući život ne trebam i k tome se još moram socijalizirati, pogotovo kada mi se ne da pisati zadaća pa sam je jutro prije prvog zvona primorana prepisati. Ne postoji niti jedan dobar razlog zašto bih se trebala veseliti tom paklu od ustanove.

Kada sam se napokon udostojala izaći van iz kuće i krenuti u školu, uočila sam Ruperta dalje niz cestu već čeka pred ulazom u naše dvorište. Samo se nadam da je on tek sada izašao i ne čeka me posljednjih 20 minuta.

„Trebam li pitati otkada si ovdje?"

„A tebe je netko izmlatio prije nego si došla ili?"

„Zapravo, ne. Moja mater je bila tako zahvalna nebesima što sam napokon krenula u školu da je odlučila sinoćnju zabavu produžiti do danas popodne."

„Još se nije vratila?"

„Vjerojatno spava u nekom jarku u svojoj bljuvotini. Dabogda prizvala gladne veprove."

„Baš kao i moja majka... samo što moja spava u zemlji, ne u vlastitim tekućinama."

„Imaš tako lijep smisao za humor.", da nisam ovako depresivna vjerojatno bih se nasmijala.

„Daj mi torbu, mogu je nositi."

„Nije kao da ima mnogo toga u njoj. Nosim je da izgleda kao da su mi zapravo kupili koju bilježnicu i ne želim izgledati kao siroče već prvi dan."

„Ionako ti guraš kolica.", i vučem te u bus. I po stepenicama gdje nema prilaza za invalide. I tučem ljude koji ti se rugaju. Sva sreća pa si mršav.

Odgurala sam ga do ruba grada do stanice gdje nas je čekala Matea i sva sretna nam počela mahati čim nas je uočila kao da je pokupila svu radost svijeta. Mogla je ići autom, ali odabrala je biti u našem društvu tako da ne izgledamo toliko žalosno kada dođemo do škole. Jedino što bi mene sada moglo toliko usrećiti je vijest da su teroristi spalili školu i možemo doma.

„Hej...", otužno sam ju pozdravila, a ona me pokušala udaviti svojim zagrljajem.

„Daj se razvedri malo, idemo u školu, ne u pakao."

„Kao da idemo."

„Daj, možda ima zgodnih. Naći ćemo ti dečka."

„Neće biti potrebe za tim. Ima komada u selu.", imam ja Ruperta. Njega mogu vozikati okolo i stajati na njegovim kolicima kad je cesta prazna pa se možemo vozati kao manijaci. Dogodilo se par puta da smo se oboje skoro razbili jer sam se prekasno sjetila zakočiti, ali nikome to nismo rekli, bojala sam se da će mi njegov stari nešto napraviti jer on jako pazi na njega.

„Šta fali ovima iz grada?"

„Kultura."

„Ne znaš dok ne upoznaš."

„Ajmo u školu prije nego se fakat okrenem i vratim doma.", sumnjam da bi se Rupert opirao toj odluci. Entuzijastičan je oko škole isto kak i ostatak jadnika koji dolaze prvi dan, a i nema baš noge da može ići u smjeru u kojem želi i da ne odluči ići u istom smjeru kao i ja. Gdje idem ja idu i njegova kolica.

Matea je cijelim putem pričala o svem živome i neživome što je vidjela po gradu i delala sa svojim novim dečkom dok su joj iz slušalice koju je imala u jednom drečale cajke iako je Rupert i ja nismo bog zna šta slušali i utapali se u svom pesimizmu i nadi da će ovaj dan proći što prije i bez krvoprolića. Čim smo došli pred školu tamo su već bili dečeci i curice spremni za budući 4godišnji teror nad našim još postojećim, ali kržljavim zdravim razumom. I baš kada sam pomislila da ovaj dan ne može postati gori, ugledala sam onu umišljenu samodopadnu plavušu u svom novom čoporu umjetnih plavuša. Ako mi završimo s njom u razredu, ja ću se ranit, tako mi majke.