Otmica

PRVI DIO

"Rose..."
"Makni se iz moje sobe."
"Rose,on nije htio."
"Ali je. Bilo pa proslo."-pokusavajuci suzdrzati suze,ali bezuspjesno sjedila je na krevetu okrenuta leđima prema vratima i svojoj majci.
"Rose,da si odmah sisla dolje i ispricala se tati i meni!"-djevojcin odgovor ocito je zasmetao njezinu majku i poviknula je.

"Ja? Ja da se ispricam?! Za sto da se ja ispricavam?"-Rose je ustala i povukla rukav svoje majice prema gore. Ukazale su se dvije velike masnice. "Da se ispricam jer James pije,a ti skupa njim?!"

"Ne dizi glas na mene!"
Na Roseinom obrazu ostao je rozi otisak ruke. Tada,na vratima se pojavila osobe koje se bojala da ce doci. Njemu se nije mogla tako suprotstaviti. Gledala je u pod te ju je prosla jeza kada je podigla pogled i susrela se s tim hladnim ocima.
"Bok draga moja."-prigrlio je Roseinu majku Christine i dao joj blag poljubac u celo. Ona je kao zacarana ostala zaljubljeno gledati u njega dok se priblizavao Rose.
Saka je poletjela prema djevojcinom trbuhu i u trenutku je pala na pod. Znala je da nece jos dugo izdrzati pri svijesti pa se opustila. Nadala se da ce brzo zavrsiti.
---
Iducega dana Rose je stajala pred ogledalom i nanosila puder na masnice. Nije mogla dopustiti da ih itko vidi,sada kada krece nova skolska godina.
Obula je tenisice i sama krenula prema skoli.
---

"O vidi 'ko nam se to pojavio."-

Stella,djevojka plave kose koja nikada nije propustala priliku da nekoga uvrijedi,prosle godine,a ni sada,priblizila se Rose i njezine knjige i biljeznice u trenutku su se nasle na podu.
"Ups."-nasmijala se,kao i ostatak skole u hodniku.
"Zasto?"-Rose je podigla glavu i upitala.
"Jer mogu."-Stella je slegnula ramenima i odleprsala dalje hodnikom.
---

23:30
Mracna ulica. U mraku se cuju samo tihi,sitni koraci. Rose polako hoda pokusavajuci sto sporije stici kuci. Reci ce da su ih zadrzali duze. Povjerovati ce joj. Ionako ih nije briga.
Kada je vec bila u blizini kuce,zacula je korake. Bili su glasniji od njezinih. U pocetku je pomislila da je Stella,no potpetice nebi tako zvucale.
Nastavila je hodati,no prozelo ju je neki cudan strah koji nije mogla objasniti.
Pocela je hodati sve brze i brze,a tuđi koraci su svejedno bili sve blize.
Kao da je vec samu sebe uvjerila daje gotovo,da ce je netko oteti i ubiti,ona je stala.

"Hvala,postedila si me trcanja."-duboki glas je progovorio,i u sekundi je vec bila bez svijesti.