Preostali

26.poglavlje

'AVERY'

Pogledala sam Michaela. Vjerojatno je i on mene prepoznao, iako nije htio ništa priznati. Pogledala sam Noaha koji je zbunjeno gledao u nas. On još uvijek nije shvatio što se dešava, no bude.

"Nikada ti nisam rekla svoje prezime." Tiho sam rekla. Još uvijek je stajao iznad mene. Rukama se pridržavao za moj stolac. Nije me htio pogledati, ali natjerat ću ga. Nije me htio prije gledati, ali sada bude. Mora!

"Hanson!" Viknula sam. "Zar ti ne zvuči poznato? Pogledaj me. Kako se prije nisam sjetila tog lica? Tih očiju koje su me kao malu godinama proganjale."

Tužno me je pogledao, a onda se odmaknuo od mene. "Ne." Viknuo je. Primio se za glavu, a onda je otišao do Noaha. Pao je na pod iza njega. Rukom je prošao kroz kosu, a onda me je uplašeno pogledao.

"Ne, ti nisi moja kćer." Prošaputao je. "Moje kćeri su umrle. Rekli su mi da su mrtve."

"E pa tata, ja sam živa." Viknula sam. Ljutito sam ga pogledala. "Za tebe smo bili godinama mrtvi. Nikada nisi nazvao, nikada nas nisi došao vidjeti. Ponašao si se kao da ne postojimo."

Primio se za Noahov stolac, a onda se ustao. Ovo ga je potreslo više nego što sam mislila.

"Avery..." Počeo je, no ja sam ga prekinula. Sada ja govorim! On je propustio svoju priliku za objašnjavanje.

"Godinama sam maštala o ocu koji me voli. Svaku noć sam zamišljala kako se vraćaš doma, meni, mami i Mary. Ona te se nije ni sjećala. Ja sam bila mala, no ona se tek rodila kada si otišao. Kao mala, nisam te mogla mrziti, no sada te prezirem."

Ljutito sam rekla. Suze su mi tekle niz obraze. Pokušala sam se suzdržati, no nisam mogla. Ovo je previše za mene. Bilo mi je lakše misliti kako je mrtav, jer bi to značilo da ga više nikada ne moram vidjeti, no on je sada tu pred nama. Ne mogu ga ni gledati.

"Avery, ti ne razumiješ zašto sam vas morao ostaviti." Tiho je rekao. Čvrsto sam zatvorila oči. "Tvoju sam majku volio više od ičega. Bilo mi je jako teško, no morao sam vas ostaviti, ali to sada nije bitno. Prošlost ne možemo mijenjati. Vi ste za mene neprijatelji i toga se moramo držati. Najbolje da nastavimo sa igrom i da se pravimo kao da se ništa od ovoga nije dogodilo."

Izgleda da sam pogriješila, kada sam mislila da me kod njega više ništa ne može iznenaditi. Ne mogu vjerovati! Prvo govori kako je volio moju majku, mene i Mary i da nas nije htio ostaviti, a onda kaže da je najbolje da to zaboravimo i da nastavimo sa igrom. Koji je on licemjer! Ne mogu vjerovati.

Pogledala sam Noaha. Zbunjeno je gledao čas u mene, čas u njega. Izgleda da ni on ne može vjerovati u to. Možda i bolje da moja mama sada nije tu. Ovo bi ju užasno povrijedilo. Godinama je plakala zato što ju je gad ostavio. Mislim da se uvijek potajno nadala da će se jednoga dana vratiti.

"Kako možeš biti takav?" Ljutito sam ga upitala. "Nadala sam se da će ti biti barem malo žao, zbog svega što si nam napravio, no ti samo želiš nastaviti sa onom prokletom igrom kao da je to najbitnija stvar u životu. Svakim trenutkom te sve više mrzim, iako sam mislila da to nije moguće. Da te barem nikada nisam vidjela. Da si barem i ti mrtav."

Tužno me je pogledao, zatvorio je oči, uzdahnuo je, a onda je sjeo na stolac kraj nas.

"Ako ste spremni, ja bih nastavio sa igrom. Previše smo vremena potrošili na ove gluposti. Ti nisi moja kćer!"

Promrmljao je, a ja sam ga ljutito pogledala. "Ako ti ne prestaneš pričati, mogao bi se uskoro pridružiti mojoj mami i Mary. Mislim da bi mama jedva dočekala da te vidi. I sam znaš kakva je bila kad ju naljutiš."