Poglavlje 47. - Uvijek igraš na sigurno

848 57 4
                                    

Stan je hladan i pust kad uđem u njega tako da samo ostavim stvari u hodniku i produžim do dnevne sobe osjećajući nelagodu jer sam sama i zbog svega što se trenutno dešava u mojoj glavi. Legnem na sofu mršteći se i sklopim oči pokušavajući da izbacim Harrya iz glave, ali ne ide mi koliko god da se trudim. Svaki put kad zatvorim oči poznate zelene mi se ukažu remeteći mi pokušaj da zaspim. Zatim i onaj njegov osmjeh koji proviruje iz tame. Na čas iritantan, a na čas blag i dražestan.

Trepnem par puta da maknem njegovu sliku iz glave, a zatim se podignem i odem u sobu otpuhujući glasno. Moram zaokupiti misli s nečim inače će se zaista desiti ono u što ne bih voljela da se desi. Preturam po latici radnog stola i pronađem neke stare novine od prošle godine za koje se i ne sjećam zašto sam ih kupila jer ih obično ne čitam, ali drago mi je da jesam jer će mi sad koristiti. Iz kofera uzmem pištolj za lijepljenje i punjenje, te obično ljepilo, dva komada kartona od bombonjera, šestar i sve to stavim na novine. Isključim laptop i premjestim se u dnevnu za sto da mi je lakše raditi.

Ovo nisam radila već dvije godine, ali znam da je korisno kad si iznerviran ili tužan jer pomaže da se misli maknu sa problema. Na youtubeu pronađem video i uključim ga da se prisjetim postupka pravljenja. Baš kad video započne pažnju mi odvuče otvaranje ulaznih vrata i zatvaranje i jasno mi je da je moj pokušaj da ga zaboravim upravo propao. Harry ulazi u dnevnu radeći grimasu dok se proteže, a ja polahko podižem pogled, odlučna da odgovorim samo na njegova pitanja s nadom da će da ode u sobu.

''Naporan je ovaj faks, zar ne?'', upita, a ja lagano klimnem glavom potvrdno, ne mičući pogled sa ekrana iako nemam pojma dokle je video stigao.

''Radiš nešto važno?'' Čujem kako korača i znam da mi se približava te da želi vidjeti šta je u pianju. Odmahnem glavom odrično kad se nasloni na sto i pomjeri laptop tako da ima pogled na ekran. Zakrivi glavu čudeći se.

''Ne. Zapravo, liječim živce radeći korpice od papira'', pojasnim kratko i počnem pripremati materijal.

''Korpice?'', pita kroz smijeh na što prevrnem očima. ''Radit ćeš korpice da se oslobodiš stresa? Volio bih to vidjeti.''

''Onda sjedi i gledaj'', odbrusim mu i zaustavim video te uzmem šestar da bih napravila krug na kartonu.

Radim ga pažljivo i sporo kako se šestar ne bi pomjerio jer mi trebaju dva jednaka kruga. Krajičkom oka primjetim kako me Harry pražljivo promatra, ali samo vratim pogled da ne bih pogriješila dok režem krug. Nije mi bila namjera da ostane, ali ne mogu ga ni otjerati jer bi shvatio da se ponašam čudno.

''Trebaš pomoć s tim?'', pita uzimajući drugi komad kratona.

''Nisi li se malo prije smijao kad sam ti rekla da ću raditi korpice?'', upitam, a onda dodam – ''U ostalom, ne izlgedaš mi kao tip koji bi radio korpice.''

Pokušam ga iznervirati kako bi otišao, ali vidim da mi to ne ide za rukom jer Harrya nije briga za moje riječi. Samo želim imati prostora jer kad smo blizu izjeda me strah i nervoza. Počinjem da osjećam odbojnost pri pomisli da provodimo vrijeme zajedno, a znam da je to zato što mi je sa svakim novim susretom jasno da nisam ravnodušna prema njemu.

''Ni ti ne izgledaš kao tip cure koji radi korpice, pa ipak evo te ovdje i radiš ih kako mogu da primjetim'', odgovori mi, a ja se namrštim.

''A koji sam ja to tip cure ako mogu da znam?'', upitam ga, gledajući ga ispod oka.

Vratim pogled na novine koje popolavljam po dužini, a zatim uzimam malenu olovku iz šestara i vadim pištolj iz kutije. Harry ocrtaje krug na drugoj, a zatim uzima makaze i zastaje prije nego zasječe, te me pogeda i odgovori mi.

Komplikovan (H.S. ff) Where stories live. Discover now