-Predivna je-zagrlio me.
-Naša djevojčica-odgovorila sam sretno.
Stajali smo na vratima njezine sobe i promatrali je kako spava.
-Kako brzo odrasta, kao da sam ju jučer prvi put držala u naručju, a sutra već kreće u školu.-preplavila me tuga, ali ne zbog toga što kreće u školu.
-Kako ćemo joj objasniti?-pogledao me sa suzama u očima.-Kada?
-Ona zna da moram ići, samo nezna kad, sutra ću joj reći.
Pogledao me osuđivačkim pogledom.
-Nemoj me tako gledati, znao si od početka u što se uplićeš, sad je prekasno za kajanje.
