Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - I

Koncem mjeseca studenoga, za jugovine, oko devet sati izjutra, vlak petrogradsko-varšavske željeznice svom se parom primicao Petrogradu. Bilo je tako vlažno i maglovito da se jedva razdanilo; iz vagonskih se prozora na desetak koraka, desno i lijevo od puta, jedva moglo išta razabrati. Među putnicima bilo je i onih koji su se vraćali iz inozemstva; ali puniji su bili odjeli trećega razreda, a sve sitnog, poslovnog svijeta koji ne dolazi iz velike daljine. Svi se, kao već svagda, umorili, svima preko noći otežale oči, svi prozebli, svima su lica blijedožuta, maglene boje.

U jednom od vagona trećega razreda našla se o svanuću sučelice jedan drugomu, baš do prozora, dva putnika: obojica mladi ljudi, obojica gotovo bez prtljage, obojica negizdelinski odjevena, obojica s prilično zanimljivim fizionomijama, a obojica su naposljetku poželjela zapodjenuti jedan s drugim razgovor. Da su njih dvojica znala jedan o drugom čime su osobito zanimljivi u taj čas, začudili bi se dabome što ih je slučaj tako neobično posadio sučelice jednoga drugomu u vagonu petrogradsko-varšavskoga vlaka. Jedan je od njih bio nevelika rasta, od kojih dvadeset i sedam godina, kuštrav i gotovo crnokos, sivih, sitnih, ali plamenih očiju. Nos mu je bio širok i spljošten, lice jakih jagodica: tanke mu se usne neprestano sastavljale u neki drski, podrugljivi, što više, pakosni smiješak; no čelo mu je bilo visoko i lijepa oblika te mu je ljepšalo donji dio lica, koji se neplemenito razvio. Osobito je primjetljiva bila na tom licu bljedoća koja je svoj fizionomiji mladog čovjeka pridavala izmoren vid, unatoč prilično krepkoj tjelesnoj građi i usporedo s tim nečemu strašnomu, gotovo stradalačkomu, što se nije slagalo s njegovim drskim i grubim smiješkom i s oštrim, samozadovoljnim pogledom. Bio je toplo odjeven, u prostranu crnu kožuhu, podstavljenu ovčjim kožama, te nije zebao po noći, ali susjed je njegov morao na svojim leđima što su mu zadrhtala podnijeti svu slast vlažne ruske noći u studenome, za koju očito nije bio spremljen. Na njemu je bio prilično prostran i debeo plašt bez rukava i s golemom kukuljicom, baš onakav kakav često zimi nose putnici negdje daleko u tuđini, u Švicarskoj ili na primjer u sjevernoj Italiji, ne računajući naravski pritom i na takve krajeve na svojem putu kao što su od Eydtkuhnena do Petrograda. Ali što je pristajalo i sasvim dovoljno bilo u Italiji, nije nikako bilo podesno u Rusiji. Vlasnik plašta s kukuljicom bio je mlad čovjek, također od kojih dvadeset i šest, dvadeset i sedam godina, rasta nešto višeg od srednjega, jako svijetle, guste kose, upalih obraza i lagačke, šiljaste, gotovo sasvim bijele bradice. Oči su mu bile krupne, modre i upiljene; u pogledu mu je bilo nešto tiho, ali teško, nešto puno onog čudnog izražaja po kojem neki na prvi pogled pogađaju u čovjeku padavicu. Lice je mladićevo bilo uostalom ugodno, fino i suho, ali bez boje, a sada je bilo prozeblo te je pomodrjelo. U rukama mu se tresao malen zavežljaj od stara, izblijedjela foularda, u kojem je, čini se, sva njegova putna imovina. Na nogama su mu bile cipele debelih potplata s gamašama – sve to nije bilo ruski. Crnokosi susjed u kožuhu sve je to razmotrio, donekle od besposlice, i naposljetku zapitao s onim nedelikatnim smiješkom u kojem se tako bezobzirno i nehajno iskazuje gdjekada ljudsko zadovoljstvo pri nedaćama bližnjega:

– Zebete?

I slegne ramenima.

– Jako – odgovori susjed neobično voljno – a vidite, to je tek jugovina. Što bi istom bilo da je smrzavica? Nisam ni mislio da je kod nas takva studen. Odučio sam se.

– Sigurno iz inozemstva?

– Jest, iz Švicarske.

– Hi! Ih vi!...

Crnokosi zviždukne i prasne u smijeh.

Zametnuo se razgovor. Spremnost bjelokosog mladića u švicarskom plaštu da crnomanjastom susjedu odgovara na sva pitanja bila je začudna bez ikakve sumnje o tom kako su neka pitanja sasvim bezobzirna, neprilična i isprazna. Odgovarajući saopćio je, između ostalog, da zaista dugo nije bio u Rusiji, više od četiri godine, da je bio otpravljen u inozemstvo zbog bolesti, zbog neke neobične živčane bolesti, kao neke padavice ili Vidove trzavice, neke drhtavice i grčeva. Slušajući ga, crnomanjasti se nekoliko puta osmjehnuo; osobito se nasmijao kad mu je na pitanje: »A što, jesu li vas izliječili?« – odgovorio bjelokosi da »nisu, nisu izliječili«.