Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Treći dio - V

Ipolit, koji je pred kraj Lebedevljeve rasprave bio iznenada zaspao na divanu, sada se naglo probudio, kao da ga je tko gurnuo, zadrhtao je, pridigao se, pogledao oko sebe i poblijedio; obazirao se uokolo kao zaplašen, ali na licu mu sinula gotovo strava kad se svega sjetio i sve shvatio:

– Što, razilaze se? Svršilo je? Sve je završilo? Svanulo je sunce? – zapitao je, zbunjen hvatajući kneza za ruku. – Koliko je sati? Za Boga miloga: koliko je sati? Prespavao sam. Jesam li dugo spavao? – nadoveže se sav očajan, baš kao da je prespavao nešto o čemu ovisi barem cijeli život njegov.

– Spavali ste sedam-osam minuta – odgovori Jevgenij Pavlovič.

– A... samo! Dakle ja...

– I odahne duboko i požudno, kao da je zbacio sa sebe neobično breme. Dokučio je napokon da ništa »nije završilo«, da još nije svanulo, da su gosti ustali od stola samo radi zakuske i da je završila samo Lebedevljeva brbljarija. Nasmiješio se i na obrazima mu zatitra sušičava rumen, dvije jarke pjege.

– A vi ste već i brojili minute dok sam ja spavao, Jevgenije Pavloviču – prihvati on podrugljivo. – Cijelu se večer niste otrgli od mene, vidio sam... A! Rogožin! Vidio sam ga maloprije u snu – šapne knezu, a namrštio se i počeo mahati glavom Rogožinu koji je sjedio za stolom. – A, da – odjednom preskoči opet na nešto drugo – a gdje je orator, gdje je Lebedev? Lebedev je, dakle, završio? O čemu je govorio? Je li istina, kneže, vi ste jednom govorili da će »krasota« spasiti svijet? Gospodo – poviče on svima naglas – knez tvrdi da će ljepota spasiti svijet! A ja tvrdim da su u njega zato takve nestašne misli jer je sad zaljubljen. Gospodo, knez je zaljubljen; maloprije, čim je ušao, uvjerio sam se u to. Ne rumenite se, kneže, požalit ću vas. Kakva će ljepota spasiti svijet? Meni je to pripovjedio Kolja... Vi ste gorljiv kršćanin? Kolja kaže da vi sami sebe nazivate kršćaninom.

Knez ga je promatrao pozorno i nije mu odgovorio.

– Vi mi ne odgovarate? Vi možda mislite da ja vas jako volim? – poklopi Ipolit naprečac.

– Ne, ne mislim. Znam da vi mene ne volite.

– Što! I nakon onoga jučer? Jučer sam bio iskren s vama?

– I jučer sam znao da vi mene ne volite.

– Valjda zato što vam zavidim, zavidim? To ste vi uvijek mislili i mislite i sada, no... no zašto vam govorim to? Želim piti još šampanjca; nalijte mi, Kelleru.

– Ne smijete više piti, Ipolite, ja vam ne dam...

I knez odgurne od njega čašu.

– I zaista... – pristade on odmah, kao da se zamislio. – Još će možda reći... ali vraga ja marim što će oni reći! Nije li istina, nije li istina? Neka onda govore, je li tako, kneže? I što je nama svima stalo do onoga što će biti poslije! Ali ja govorim iza sna. Usnuo sam grozan san, sada sam se tek sjetio... Ne želim vam, kneže, takve snove, premda vas zaista možda ne volim. Uostalom, ako ne voliš koga, čemu bi mu želio zlo, zar nije istina? Zašto ja to sve pitam, sve pitam! Dajte mi ruku; krepko ću vam je stisnuti, evo ovako... No vi ste mi pružili ruku? Znate dakle da vam je stišćem iskreno? Hajde, neću više piti. Koliko je sati? Uostalom, ne treba, znam ja koliko je sati. Nastao je čas! Sada je pravo vrijeme. Što je to, tu u kutu, priređuju zakusku? Dakle, taj je stol slobodan? Krasno! Gospodo, ja... ali sva ta gospoda i ne slušaju... ja kanim, kneže, pročitati jedan članak; zakuska je, dakako, zanimljivija, no...

I odjednom, sasvim iznenada, izvuče on iz svoga gornjega džepa sa strane velik svežanj papira kancelarijskog formata, zapečaćen velikim crvenim pečatom. Položi ga na stol pred sebe.

To je iznenađenje proizvelo efekt u društvu koje nije bilo pripravno na to, ili točnije, bilo je spremno, ali ne na to. Jevgenij Pavlovič čak je i poskočio na stolici; Ganja se brže primaknuo stolu; Rogožin također, ali s nekom gadljivom mrzovoljom, kao da razumije što je po srijedi. Lebedev koji se našao u blizini, pristupi radoznalih očica i stade gledati paket, nastojeći pogoditi o čemu je riječ.