Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - VII

Kad je knez ušutio, sve su ga gledale veselo, čak i Aglaja, ali osobito Lizaveta Prokofjevna.

– Eto ste ga i ispitale! – poviče ona. – Što je, milostive gospođice, vi ste mislile da ćete njega zakriljivati, kao siromaška, a on jedva i udostojao da odabere vas, i to još uz priuzdržaj da će samo rijetko dolaziti. Eto odosmo u lude, a ja to i volim; ali najgore Ivan Fjodorovič. Bravo, kneže, maločas su odredile one da će vas ispitati. A što ste rekli o mojem licu prava je istina: jesam dijete i znam to. I još prije vas sam znala to; vi ste baš moju misao iskazali u jednoj riječi. Vaš karakter držim za sasvim sličan mojemu, i jako se veselim; to su kao dvije kapi vode. Samo vi ste muškarac, a ja sam žena i nisam bila u Švicarskoj: eto, to je sva razlika.

– Nemojte se nagliti, maman – poviče Aglaja – knez kaže da je u svim svojim priznanjima imao naročitu misao i nije govorio nasumce.

– Jest, jest – smijale se druge.

– Nemojte se podrugivati, mile moje, on je možda lukaviji nego vi sve tri skupa. Vidjet ćete. Ali kako to, kneže, o Aglaji niste ništa rekli? Aglaja čeka i ja čekam.

– Ne mogu u ovaj mah ništa reći; reći ću kasnije.

– Zašto? Valjda je vidite?

– O, da, vidim; vi ste, Aglaja Ivanovna, izvanredna ljepotica. Vi ste tako lijepi da se bojim gledati vas.

– Zar samo to? A svojstva? – navali generalica.

– O ljepoti je teško suditi; nisam se još pripravio. Ljepota je zagonetka.

– Vi ste dakle Aglaji zadali zagonetku – reče Adelaida. – Ded odgonetni, Aglaja. A je li ona lijepa, kneže, lijepa?

– Izvanredno! – odgovori knez vatreno, a pogleda sa zanosom Aglaju. – Gotovo kao Nastasja Filipovna, premda joj je lice sasvim drugačije!...

Svi se zgledali u čudu.

– Kao tko-o-o? – otegne generalica. – Kao, Nastasja Filipovna? Gdje ste vi vidjeli Nastasju Filipovnu? Kakva Nastasja Filipovna?

– Maločas je Gavrila Ardalionovič Ivanu Fjodoroviču pokazivao portret.

– Što, Ivanu Fjodoroviču donio njezin portret?

– Da mu pokaže. Nastasja je Filipovna poklonila danas Gavrili Ardalionoviču svoj portret, a on ga je donio pokazati ga.

– Hoću ga vidjeti! – trgne se generalica. – Gdje je taj portret? Ako mu je poklonila, mora biti kod njega, a on je svakako još u kabinetu. Srijedom on svagda dolazi raditi i nikad ne odlazi prije četiri sata. Pozovite odmah Gavrilu Ardalionoviča! Ne, ne ginem ja baš od želje da ga vidim. Molim vas, kneže, golube, otiđite u kabinet, uzmite od njega portret i donesite ga ovamo. Recite da želim vidjeti. Molim vas.

– Dobar je, ali odviše bezazlen – reče Adelaida kad je izišao knez.

– Da, nešto je odviše – potvrdi Aleksandra – tako da je i malo smiješan.

I jedna i druga kao da nisu sasvim izgovarale svu svoju misao.

Ali s našim se licima dobro izvukao – reče Aglaja – polaskao je svima, čak i mami.

– Molim te, okani se dosjetaka! – poviče generalica. – Nije on polaskao, nego je to laskalo meni.

– Ti misliš da se on izvlačio? – zapita Adelaida.

– Meni se čini da on nije tako bezazlen.

– No, sad ćeš ti! – rasrdi se generalica. – A po mojem ste sudu vi još smješnije nego on. Bezazlen je, zna za sebe, u najplemenitijem pogledu, razumije se. Sasvim kao ja.