Medaljon

107 9 0
                                    

Gledala sam u Iris ociju punih zelje za osvetom. Zelim da joj vratim za sve ove 4 godine koje sam zbog nje provela u zatvoru. Za mucenje koje sam iskusila. Za sve. Iz mojih osvetničkih misli prenuo me je aplauz. Naglo sam se trgla i pogledala oko sebe. U uglu sobe stajala je Kristal.
"Bravo" rekla je. Tiho se primicala dok mi nije bila sasvim blizu, mogla sam da osetim lazanje koje je jela za doručak. Izvila je obrve na gore i gedala me neko vreme dok se nisam odmakla do onesvešćene Iris. Mislim da je bila u nesvesti, nije se micala i oči su joj bile zatvorene.
"Dobro odrađeno, ali nećeš još dugo to pamtiti" rekla je sa nekom vrstom poluosmeha. Nisam mogla da pročitam ništa na njenom licu.
"Kako to misliš?" Pitala sam. A onda sam shvatila.
"Čekaj kako ti uopšte znaš za magiju, ti si smrtinca?" Lice mi je bilo fiksirani na njenom. Ona ne zna za magiju. Ili zna? Nisam joj nikad rekla, nisam li? Ne, ne, definitvno nisam, pamćenje mi je slabo ovih dana. Pamćenje mi je slabo, Nećeš to pamtiti još dugo, ovo ne može da bude slučajno.
"Jesam li? Jesam li samo 'smrtnica'" pitala je sa istim onim poluosmehom. Ako mene pitate njeno lice delovalo je sve jezivije i jezivije. Pitam se kako li smo se nas dve slagale, čudno je kako toga ne mogu uopšte da se setim.
"Valjda. Prošlost mi bledi, jesi li samo smrtnica?" Pitala sam je.
"Nisam, ali dobro se sećaš ti jesi mislila da ne znam za vašu dimenziju" Zašto ja ne bih znalaa da mi majka ima moći.
"Kako da ja to onda nisam znala?" Rekla sam tiho, gotovo sebi u bradu.
"Nisi to znala jer za time nije bilo potrebe. Ti znaš da nisi određena odabrana zar ne?" Klimnula sam potvrdno glavom a ona je nastavila
"E pa vidiš, budući da si ipak postala odabrana ja bih ti morala biti čuvar i još ti sam ti kao majka morala dati nasleđe. A meni draga nije ni do jednog, ni do drugog" govorila je sa nekim čudnim prizvukom u glasu koji me je terao da se naježim dok je slušam.
"Jer te zapravo nikad nisam ni volela. Znam znam ne moguće je da majke ne vole svoju decu. U moju odbarnu ti i nisi moja ćerka." Kako je to moguće? Naravno da jesam. Mislim, mislim da jesam. Jesam li? Bože, šta mi je? Naravko da jesam. Sid Ferber. Ćerka Kristal Ferber.
"Verovatno se sad pitaš kako nisi moja ćerka. Pa da te prosvetlim moja jedina ćerka ubijena je na dan tvog rođenja. Ubili su je tvoji biološki roditelji. I rešila sam da im se osvetim, uzela sam te. Njihovu ćerku jedenicu. Voljenu Natali. Dala sam ti drugo ime i pobegla u svet ljudi kod mojih prijatelja. Verovatno se sećaš Džaspera i Ejmi, zar ne? Eh i ti si odrastala, a ja te nisam volela. Sve više i više tražila sam izgovore da odem iz kuće osećajući se krivom što ne mogu da te volim koliko je potrebno. Ubrzo je taj osećaj krvice ispario i pomirila sam se sa činjenico  da te ne volim. Ne, da te mrzim. Tvoja krv i meso ubila je moje dete! MOJU ĆERKU! NI KRIVU NI DUŽNU!!" Glas joj je postao histeričan i vriskala je toliko da ju je sva posluga čula. Sada joj se na licu mogao videti očaj. Savila je glavu i iole se pribrala.
"A onda se sve desilo. Ejmi ti je spasila život pored moje nade da ćeš umreti. Zatim ona umrla, a sud mi je naredio da ti budem čuvarka. Naravno da to nisam mogla odbiti jer bi se svi pitali koja majka ne želi da čuva svoje dete." Na lice joj se vratio poluosmeh, ali oči su joj bile negde daleko, kao da je ponovo proživljavala te uspomene.
"Ali naravno da te nisam čuvala ja nego onaj klinac, kako beše, Sem? Ah da jeste. Sem. Lep klinac, je l' da?" Naježila sam se na spomen njegovog imena. Pogledala sam joj lice dok je pravila dramsku pauzu. Bilo je jezivo. Oči su joj bile tamne i kao da su te uvlačile u neku dimenziju duhova i demona, a osmeh koji se sada pružao od uva do ova ličio je na osmeh vampira koji se sprema da ti jednim pokretom završi život.
"Uspela sam da se odreknem obaveze čuvara, ali još jedna stvar me je muči. Nasleđe. Treba da ti dam nasleđe. Ti naravno nemaš pojma o čemu sada pričam. E pa vidiš generacijama u našoj porodici, mislim mojoj porodici, se prenosi jedan medaljon. On ti upozorava na opasnosti i govori ti kada nešto treba da uradiš. Legenda kaže da se treba prenositi sa kolena na koleno i da će jednog dana doći do one koja će moći da ga otvori. Takođe legenda kaže ovako" Otvoriti ga može samo, ona koja ne pripada tamo." Vidiš sve se onda poklopilo. Jedina koja će dobiti medaljon a krvno nije vezana sa nama si ti. Tako da se može reći da ti ne pripadaš." Nisam shvatala kuda njena priča vodi. Da li ćemi dati medaljon ili ne? Nije više govorila ništa samo je skinula medaljon sa vrata i digla u vazduh.
"NEK IDE DALJE,
NEK DRUGU NAĐE
MOŽDA SE ONA UMETI SNAĐE
OTVORITI MEDALJON MOŽE SAMO
ONA KOJA NE PRIPADA TAMO!!!"
Krenula je da uzvikuje reći čarolije toliko glasno da sam pokrika uši. Zatim je neka sika proletela. Nešto poput polja. Dolazila je od medaljona. Zatvorila sam oči i kada sam ih ponovo otvorila našla sam se u beskonačnosti. Videla sam ovo u filmovima. Belo, belo i belo. Kao zidovi ludnice. S tim sto su zidovi sada beskonačni. Na sred beskonačnog polja nalazio se medaljon. Pošla sam rukom da ga uhvatim i otvorila sam ga. Neverovatan sliv duginih boja preleteo je iz njega. A onda se stvorila barbika. Ličila je na onu koju mi je Ejmi dala za sedmi rođendan. S tim što je ova lebdela i delovala prilično živo. S tim što su joj oči bile čvrsto zatvorene. Htela sam da je uzmem ali u momentu kada sam je dotakla ona se trgla i zalepršala krilima iz kojih su ispadale iskrice.
"Ja ću ti pomoći da završiš svoje putovanje"

Magija medaljona: Povratak OdabraneWhere stories live. Discover now