Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima

Plemenitaši i plemići

Sjedili smo u Brezovici i igrali tarok. Napolju bilo je gadno jesensko vrijeme, kiša lijevala kao iz kabla. Svaki se kut neba začepio oblacima, a mrak se navukao preko svega. Nije na starom satu izbila još ni četvrta ura kad je već morao Vanko donijeti svijeće. U ogromnoj peći bilo naloženo kao u vrijeme oko Božića. Ptičice u trećoj sobi davno su već prestale pjevati, i tek nemirni, napô još divlji češljugari skaču i lupaju po šipkama kaveza da se čuju čak ovamo k nama. Dolje iz družinske sobe čuje se veseli razgovor momaka i djevojaka što rune kukuruz. Pravilno ribanje klipova po ribežu zamnijeva daleko po cijelom domu. Neprijatnost mrkoga dana kao da se posvema gubi od tih sitnica života ladanjske kuće - i ako ne zaviriš na prozor u vanjski svijet, neće te ni zahvatiti turobna sjeta koja prši iz sviju oblaka i ječi iz štropota što ga pravi pljusak kiše koja jednako pada - dapače kano da iz žubora kišnice sa strehe dosadno bugari. U staroj sobi prijatno je i voljko. Opažalo se to na obrazu svakoga, i tko se čudi što se već od deset sati prije podne uzesmo kartati?

- Takovo vreme stvoreno je za "klopicki!" - ponavljao je svaki čas illustrissimus Batorić. Karta mu dobro padala, pa je bio izvanredno dobre volje. Svaki je čas najavio "tulitra", tri puta je učinio "pagatultimo", jedamput ulovio Petroviću "monda", a kod "klopickoga" nikad da bi mu ostao ma tek jedan "štih".

- Illustrissime, zao znak, ne vrijediš više mnogo kod djevojaka! - bockao ga Ercigonja.

- Istina, ali znaš kako Marcijal - kaže: Fortiter ille facit, qui miser esse potest. - Kad me one neće, tješim se što me karta voli.

Uz igru nismo zaboravili čašu. Lacica, koji se nije kartao, morao je imati brigu da ni začas ne ožednimo. Kuntek nije nikad igrao, jer mu je njegova žena strogo zabranila dotaknuti se ma kakvih karata. Mirio je zato srce vinom.

- Vino pijem, pa mi barem koja korist od toga. Moja stara veli: "Bolje je osam dana zasebice piti nego li se osam časaka kartati." Ma koliko se opio, ne košta to ništa, a u karti - vrag je karta - možeš i kobilu i kuću i ženu izgubiti - tako je govorio Lacica kad bi ga nagovarali da prekrši domaću zapovijed. Uistinu pak gotovo mu sijevale oči od želje da se smije igrati. U potaji je dapače segnuo za kartom i kod zaključanih vrata općinske pisarne igrao bi se s pisarom "duraka". Ali ne - za novce! Dok mu žena nije ušla tomu grijehu u trag, igrali bi za lješnjake, za duhan ili za orahe. Kad se je pak dogodila nesreća te je ona doznala za prekršaj Lacicin, igrali su se tako da je dobitnik protivnika čvrknuo po nosu. Često je nos Lacičin, po sebi već dobrano omašan, bio nabrekao da je bio pravi pokor gledati ga. No glavno je ipak postigao. Kartao se, a nije trebalo imati novaca. Batorić je tvrdio da Lacica mora svaki put kad kući dođe sve džepove pokazati da žena vidi je li što izgubio. Ercigonja je to poricao i uvjeravao da gospođi Bibijani ne treba takve manipulacije, jer ona uopće ne dopušta da Kuntek ikada ma samo i novčić kod sebe nosi, te da seljaci pristojbe za pisane molbenice ne plaćaju Kunteku u ruku nego gospođi Bibijani, kod čega si Lacica koji put, ako je zgode, tako sebi pomogne da seljak pred Bibijanom mora dužnost svoju naznačiti u manjem iznosu, a onda preostalu razliku uruči Kunteku. Svaki put mu nije pošlo za rukom jer je gospođa Bibijana znala iznose pristojbâ.

- Kaj samo 1 fr. i 80 n. za takovu molbenicu! Ako su gospodin "notarijuš" poludili - nisam ja. Gdo bu ti za taj novac toliku molbenicu napisal? To košta dva forinta - ja drugač neću! - A seljak bi platio kako je gospođa Bibijana rekla, i poslije se ispričao Kunteku što mu ne može dati dvadeset novčića.

- Gospa su zeli se! - a Lacica plašljivo zamahao objema rukama neka zaboga ne govori dalje.

I taj put su dražili Lacicu tim pričicama, no on se tek dobrodušno ili glupo smijao. Kao naš "magister pincernarum" prečesto je praznio čašu za čašom, pa nije imao jezika posve u vlasti. Da nije toga bilo, ne bi ostao dužan. Na jeziku bio je silan junak mejdandžija, i nije mu brzo bilo ravna naći. Neki je zlobnik izmislio da je Lacica osmo čudo u svijetu. "Nema inače pameti ni za pedalj, a jezik mu je dug - ah šta je to - kao rep u krave - nego dug mu je kao put u Zagreb - i zna mljeti njime da je gotovo čudo!"