Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima

Beg sa Sutle

Slavili smo kod illustrissimusa Batorića godovno njegovo. Kao svakiput, tako se i sada skupila pod drevni brezovački krov sva okolica u najdaljem smislu riječi. No ne radi se o tom. Nije mi nakana da pričam kako smo slavno i veselo sproveli dan i da opisujem veličajno djelovanje stoloravnateljevo, pa da nabrajam sve silne zdravice, što su se redale kod stola. Ja želim da govorim o jednome gostu kojega sam pri ovoj zgodi prvi put vidio.

- To je naš beg ili ako te volja: aga! - reče mi u šali naš sveopći šaljivdžija Kuntek, kad sam ga još prije objeda kod šljivovice zapitao za gospodina, koji se je držao tiho i nešto na strani kod prozora. Od prvoga me časa zanimao ne samo stoga što njega jedinoga nisam poznavao, već poglavito zato što je cijelom svojom vanjštinom bio nešto drugačiji od sviju ostalih. Mislio sam da mu iz lica čitam neki zasebni izražaj samosvijesti i unutarnjeg zadovoljstva, ili volio bih reći: nalazio sam u njega neko silno uvjerenje i sigurno nadanje. Pa i ponosa i opet nekoga, dašto, više kao tražena dostojanstva, bijaše u čitavoj pojavi, mada tome nije baš sasvim odgovarala sva ostala prilika. Uto ga netko iz društva glasno nazove begom, a on usred smijeha drugih - bora mi, gle! - ne poznaje šale, već se pri tom naklanja jedva zamjetljivom kretnjom glave i pruža onome ruku, koju je dosele držao otraga i u kojoj sad spazim dug turski čibuk.

Bio to čovjek srednje dobi: više onizak nego visok; dosta ugojen, crvena lica - gotovo cvao od zdravlja. Dugoljasta mu glava bijaše obrasla gustom i posve kratko ostriženom kosom tako da je lubanja izgledala kao obrijana. Bradu tamnoplave boje nije puštao suviše na dugo, već ju rezao na okruglo, kako se viđalo na slikama turskih generala. Brkovi bili mu valoviti i dugi. Oči bijahu sa svojom modrosivom bojom i tamnim zjenicama očito nalik na sokolove, tim više, što je i orlovski nos tome pripomagao, ali - u njima bilo suviše blagosti i neke naivne bezazlenosti. Nosio se narodno - ali ne sasvim po pravom kroju. Tamnosmeđa surka s tamnocrvenim gajtanima, jasno modri prsluk i tamnomodre hlače: sve to bijaše suviše široko prikrojeno, kao hotimice približeno orijentalnoj nošnji. U ono vrijeme, bilo to na koncu šezdesetih ili u početku sedamdesetih godina, u nas je već sasvim bio prestao zanos za narodnu nošnju, te je naš beg izgledao prilično čudno.

- Daj me, molim te, upoznaj s gospodinom - reknem Kunteku.

- Zar se zbilja ne poznajete? - Drage volje - napokon, što tu treba. Pođi sa mnom. Dakle - gospodin Ivan Korić Cazinski. Ti reci sam, kako se zoveš. Da - ne zaboravi, da stojiš pred begom! - opet se našali Kuntek, da nas u isti čas ostavi nasamu.

- Da - nije baš tako - nisam ja beg! - javi se moj novi znanac, gotovo i ne slušajući me, dok sam mu se predstavljao. - Ali - u pô šale pola istine - nastavi sasvim ozbiljno. - Imadem dolje u Bosni roda - da - prijatelju mladi - roda. Mogu pismima dokazati, da je tako. I taj rod - ili da bolje kažem, ta ista familija, - oni su begovi - bogati ljudi - čitao sam to u knjizi. No zacijelo ste i vi čitali za begove Koriće. Čekajte, nedavno opet - bilo je u novinama nešto iz Bosne - pa opet i tu se pisalo za bega - čekajte, kako ono - teško pamtim imena - da, da - što ne bih znao - beg Osman-beg Korić! Pa imade još i isti plemićki predikat - i piše se Cazinski. O - imam ja pisma; - velim vam - ista obitelj kao i moja. Ah, gospodine, da znate, kako bih želio da što pobliže saznadem o tim ljudima. Da li naliče na mene - na nas ovdješnje Koriće? Mi smo svi plavi - jesu li oni takovi? Djetinjska pitanja; no opet, ja im se ne mogu oteti. Uistinu milo bi mi bilo, da vidim koga od njih - a tek Osman-bega! Taj je valjda glava obitelji, ili kako li je to u njih uređeno. No - bilo kako mu drago - jedna smo obitelj. Oh, gospodine, staro je to plemstvo. Ja imam najmanje deset listina od bosanskih kraljeva.

Zapravo u tome što je dosele gospodin Korić govorio nije bilo ništa novo ni neobično, što bi trebalo da me zanima, ta - barem svaka deseta od naših starih obitelji vuče lozu iz donjih strana, a barem svaka druga od njih tvrdi da je bosanskog porijekla. I nisam prvi put takovo što slušao. No moj novi znanac govorio je to s takvom pozitivnošću i sigurnošću, i opet s nekom vjernom ljubavi, da zbilja nisam još čuo tako govoriti. Ja nisam ni časak sumnjao o istini njegova uvjerenja. Štoviše, njegov je zanos i na me prešao i nas dva više se toga dana ne rastadosmo. Cijelu se večer ne razgovarasmo ni o čem drugom nego o Bosni i o starim bosanskim obiteljima. Brzo sam se uvjerio da znade gotovo naizust i Kukuljevićev putopis iz Bosne i Mažuranićev put u Bosnu. No najviše me zadivilo: moj Korić, rođen na bregovima Sutle, usred nježne kajkavske riječi, govorio je čistim bosanskim narječjem. I nije govorio tek da zadovolji gramatiku i njezine padeže, već i njegov organ primio je sasvim značaj donjega izgovora. Da nisam znao, odakle je rodom, nikad ne bih bio mogao vjerovati da nije iz Bosne ili barem sa Korduna.