Neće grom u jagode (Short story)

Neće grom u jagode

NEĆE GROM U JAGODE: priča o pokislim crvendaćima.

Moja baba je često znala gledati latinoameričke telenovele radnim danom u podne. Iako se radnja iz serije u seriju više-manje ponavljala, ona je uživala u svakoj sekundi svake epizode. Svaka Consuela, Letizia i José Miguel (a uvijek je neki José Miguel!) bili su njeni pravi prijatelji. Nakon pogledane epizode, koja bi redovito napeto završila, moja bi baba, prepuna adrenalina, pošla saditi jagode u svoj mali vrt pokraj kuće. Jagode su rasle i rasle, ponukane tim punokrvnim adrenalinom telenovele koji se energetskim kanalima prenosio najprije s Maríe, Cármen, Alejandra i Adriána na moju babu, a potom s moje babe na jagode. Jagodama uz toliko adrenalina praktički sunce i voda nije ni trebalo, to im je bilo, čisto onako – za gušt.

E sad – jedan dan, dogodio se velik pljusak. Cijelo je mjesto poplavilo. Čak je padala i tuča veličine teniskih loptica. Od zemlje nasta blato, od rajčica šalša. Svo voće i svo povrće u svim vrtovima svih baba našega mjesta je propalo. Nijedna namirnica nije ostala u svom originalnom obliku.

Osim jagoda moje babe.

* * *

Vijest da su jagode moje babe ostale čitave unatoč tako razornoj oluji vrlo se brzo proširila našim mjestom (pa i šire). Gotovo nije bilo čovjeka koji nije saznao za naše čarobne jagode. Dakako, nitko nije znao za tajnu moje babe: prije svakog zalijevanja jagoda bilo je potrebno pogledati epizodu najdraže telenovele. Recept je bio jednostavan, ali i da ga je svatko znao, ne bi svakom polazio za rukom. Da bi čarolija djelovala, bilo je potrebno biti zaista strastveni ljubitelj svake stanice svakog lika određene telenovele.

Svi su ljudi čuli za čarobne jagode. Ponudio sam mojoj babi da na internetu otvorim dražbu za njene čarobne jagode. Svašta smo, s oproštenjem, nasrali u opis, naime napisali smo da imaju okus kao da nisu s ovoga svijeta i da otvaraju umu put u jednu novu dimenziju (moja savršena ideja, dakako.) Jagodama je porasla vrijednost. Ljudi su se doslovno klali (okej, ne doslovno) da dođu do naših jagoda.

Dražba je bila otvorena na 5 dana. Primili smo 60 000 ponuda. Nismo ni znali da postoji toliko stanovnika u našem mjestu. Doduše, nisu svi bili iz našeg mjesta, ali svakako je bila prilično pozamašna brojka. Bilo kako bilo, pogledali smo tko je ponudio najviše i koliko.

Ostali smo zaprepašteni jer je najviše ponudio don Anđelko, župnik mjesne crkve i inače vrlo dobar prijatelj s mojom babom. Moja baba me smrtno ozbiljno pogledala, prostrijelivši me pogledom kao da će mi raznijeti dušu i rekla mi, bez trunčice smijeha: 'Taj čovjek od mene jagode dobiti neće.'

Nisam znao zašto je to rekla niti kakav je njen odnos s don Anđelkom, međutim činjenica je bila da je don Anđelko uvjerljivo pobijedio na dražbi i to ponudivši čak 38.77% više od drugoplasiranog Đure Kontešića iz Zaboka.

Htio sam upitati babu u čemu je problem. 'Ali, baba...', no ona me prekinula glasno uzdahnuvši, položivši dlan svoje desne ruke na čelo. 'Ah, sudbo!', izrekla je, razočarana u život. To je sigurno pokupila iz svojih telenovela. Još joj samo fali da počne naglas govoriti ono što razmišlja dok je sama u sobi, bit će kao pravi lik iz serije.

'Moramo izmisliti čovjeka koji će ponuditi više od don Anđelka', rekla mi je baba.

'Ali, onda bismo taj čovjek bili mi, baba, onda ne bismo dobili novce.'

Baba se okrenula prema mom licu i pogledala me kao da sam joj mamu ubio. 'Da', rekla je drsko.

'Onda, što ćemo?'

'A, ništa!', bezobrazno će baba. 'Prodaj to tom čobanu pa da bar lovu dobijemo.'

U čudu sam je pogledao jer je inače riječ 'čoban' zaista čuvala samo za one koji su to zaista zaslužili. Znao sam se ja često preplašiti svoje babe, ali nikad ovako. Danas mi je njen glas zaista stjerao strah u kosti. Shvatio sam da je posrijedi neka opasna razmirica i da je bolje ne miješati se. Kliknuo sam na Prodaj i stvar je bila riješena.

Nije prošlo ni pet minuta, a don Anđelko je već nazvao moju babu na mobitel. 'Što sad trebam? Kako da sad? Opet si mi nešto mijenjao', bila je nervozna moja baba, uzaludno tapkajući po mobitelu.

'Nisam ništa mijenjao', rekao sam joj, 'sve ti je isto, to je onaj mobitel šta ti je stric dao jer je dobio novi na grebalici.' (Inače priča o stricu i grebalicama je posebno zanimljiva, možda vam i to ispričam jednom prilikom.)

'To je sve ludo, ti mobiteli', promrljala si je u bradu i konačno se javila. 'Halo?', upitala je.

Nisam čuo glas don Anđelka, zbog čega je bilo još strašnije gledati izraze lica koje je radila moja baba razgovarajući s njim. Čuo sam samo da priča, ali nisam čuo što.

Pričao je tako don Anđelko nekih dvadesetak sekundi, a baba je blejila u jednu točku i onda konačno progovorila. 'U redu, pošalješ mi internetom na tekući, a ja ti poštom šaljem na adresu', a zatim odmah nastavila, očito ga prekidajući čim je počeo govoriti 'Znam, znam da smo susjedi, ali poštom je praktičnije. Bilo mi je drago', te poklopila.

Situacija se vrlo efikasno riješila, ona i don Anđelko razmijenili su jagode i novce ne vidjevši se. Konačno sam odlučio upitati babu o čemu se tu zapravo radi. I začudo, odlučila mi je odgovoriti.

'Don Anđelko', započela je ozbiljno, gledajući mi u lice žalosnim pogledom teleta koje tek što nije zaklano, 'don Anđelko mi je prošle godine došao u blagoslov kuće za vrijeme posljednje epizode Ljubavnih okova. Zbog njega nisam vidjela posljednju scenu.'

Na to sam se slatko nasmijao rekavši joj kako na internetu može pogledati sve epizode koje je propustila unatrag godinu dana. Nikad je nisam vidio tako sretnu. Stisnula je svoje stare šačice od radosti, blago poskočila i unijela mi se u lice nacerivši se. 'Odmah puštaj!'

Uzeo sam svoj tablet i pustio joj epizodu, doduše u niskoj rezoluciji jer je za HD trebalo nadoplatiti gotovo četvrtinu iznosa koliko smo dobili za čarobne jagode, ali baba je bila oduševljena, vjerojatno nije ni znala što je to rezolucija. Konačno je vidjela svoje vjenčanje. Scena nije mogla biti veći klišej, ali babina ushićenost je bila neizmjerna. Nakon epizode grlila me i ljubila, a prilično sam siguran da je i zaskakutala pet-šest puta. Zatim se naglo uozbiljila i shvatila kako se neprikladno ponašala na telefon pričajući s don Anđelkom.

Zatim je nazvala don Anđelka na svom novom mobitelu da mu se ispriča, no on je bio u jagodastom raju i pozvao moju babu da dođe s njim jesti čarobne jagode, dakako, gledajući najnoviju epizodu nove telenovele.

I tako je završila priča o čarobnim jagodama koje ni oluja nije pokolebala. Baba ih je pojela skupa s don Anđelkom, pritom uživajući u čarima televizijskog spektra. A ja? Ja sam odlučio izaći iz kuće i isprobati koju, ravno iz vrta. I sam sam počeo vjerovati u njihovo čudotvorno djelovanje. Okus je zaista bio fantastičan. Samo što sam ubrzo nakon toga osjećao neopisiv poriv da odem do svog tableta i odgledam si jednu stariju epizodicu Ljubavnih okova. Čisto da vidim što je bilo prije vjenčanja!