Emma Bennett - ZAVRŠENA

"Ne može, Emma. Odbijam pristati na to."

Gledao sam kako odvlače svu djecu iz doma bez prtljage u rukama, bez hrane, jer mi smo imali samo jedni druge. Sve što nam je bilo pruženo, pripadalo je domu.

Pogled mi je nemirno lutao uokolo kao da odjednom želi upiti svaki djelić ovog zatvora kojeg sam prezirao do trenutka kada sam u njega unio svoj mir, svoju Emmu.

Volio bih da mogu reći kako me pogled na nju smiruje, no sve što osjećam je žalost kada pogledam kako suznih očiju steže Miju u svom zagrljaju i promatra našu blisku prošlost jer budućnost nam je zamagljena.

Čovjek koji je uznemirio naše snove, obrisao je ruke o hlače i uzdahnuo: "Gotovi smo!"

Bilo je neprihvatljivo pustiti ga da otrči u svoj kamion i vrati se toplom domu dok mi stojimo na ulici nadajući se sutrašnjem danu.

"Hej!" Uzviknuo sam za njim. "A mi? Što je s nama?"

Uvidio sam kratak cerek i podrhatavnje njegovih ramena, a onda se okrenuo i hladno me pogledao u oči: "To nije moj problem, sinko."

U pravu je. Nije bio njegov problem. Siguran sam da ga doma čeka topla večera, nasmijana supruga, zdrava djeca. Ući će u toplu sobu i spavati u toploj postelji. Imat će za kruh. Mi smo klinci bez prebijene pare. Ostavljeni. Osuđeni na propast.

"Caden," tiho me dozvala položivši ruku na moje rame,"ne možemo ovako."

No, bio sam toga svjestan. Nekad sam imao bogate osobe koje su mi pružile život. Nisu bili roditelji. Bili su daleko od toga. Roditelji pružaju ljubav, a oni su pružali novac. Ili koji udarac ako se nasljednik obitelji Jones ne ponaša u skladu s njegovim ugledom. Nisam bio gladan. Čak štoviše, bio sam previše sit. Ali bio sam prazan.

Djed me upoznao sa zamišljenim svijetom kojeg su pružale knjige. Potajno me vodio u knjižnicu lažući da, ako žele muškarčinu od svog nasljednika, trebaju dopustiti da priča s najstarijim članom obitelji koji će ga uputiti u poslovne vode. Bio je moja jedina nada da postoji netko tko me može spasiti našeg prezimena. Nakon njegove smrti preostale su mi samo knjige. To sam i prihvatio. A onda sam se zaljubio.

Bila je nježna, krhka. Blijeda, suha koža, smeđe lokne rasute od vjetra i zimska kapa na glavi. Ljubazno je pozdravila starije gospođe i imao sam osjećaj da je tu čest gost.

Knjiga u njenoj ruci savršeno joj je pristajala kao i osmijeh kojeg nije skidala od ulaska u knjižnicu.

Previše vesela za moj mračan period koji me zadesio nakon smrti gospođe i gospodina Jones. Zavidio sam joj. Bio sam ljubomoran na osmijeh kojeg nije skidala s usana. Poželio sam ga imati na svom licu, poželio sam imati dom kojeg je ona imala.

Moja sudbina ispisana je drugačijim riječima. Završio sam u domu za nezbrinutu djecu. Odbijao sam pomoć, odbijao sam spas. Život je za mene stao od trenutka kada sam kročio u tu ustanovu i dopustio da nepoznati ljudi imaju vlast nad mojim životom i nad tim kome će me predati. Postao sam siroče, a nisam trebao.

Bio sam jedini nasljednik obitelji Jones i jedini nisam dobio tu titulu. Strpali su me među odbačenima i pogostili se mojim nasljedstvom.

Dugo sam skupljao bijes u sebi zbog toga, no otkad sam upoznao svoj mir, odbijam taj prljavi novac. Novac koji mi je sada prijeko potreban.

"Slušaš li me ti?" Trgne me iz misli kada povisi ton.

"Ja.. Oprosti. Možeš li ponoviti?"

"Izbačeni smo, Cade. Nemamo krov nad glavom, nemamo za kruh. Pogledaj", rukama pokazuje oko sebe, "hladno je, smrzavamo se."

Znam da je u pravu, svjestan sam da je sve što kaže bolna istina. No što više trlja sol na ranu, bol je više prisutna. Bol zbog koje moram zagrist zube i pronaći rješenje.