Emma Bennett - ZAVRŠENA

Emma Bennett | Kraj

Večer u mojim očima prolazi umarajuće sporo, s obzirom da sam žena sa stomakom do oblaka, no ne poželim to izjaviti naglas jer joj ne želim pokvariti veselje u očima dok provjerava jesu li svi gosti udobno smješteni i zadovoljni.

Primijetila sam da je podrhtavanje njenih ruku i glasa nestajalo kako se dan skrivao iza noći i da je njeno tijelo povratilo stari, šašavi duh nakon sudbonosnog da.

Moja mala, petnaestogodišnja Jessica, koja me vrlo rado ometala telefonskim pozivima za vrijeme čitanja u knjižnici, više nije tako mala i petnaestogodišnja, i na samu spomen tog izrazito logičnog zaključka, suze me zasvrbe na rubovima očiju, no za to bih dijelom mogla kriviti podivljale hormone.

Dok gledam svoju šašavu prijateljicu u dugoj, bijeloj haljini priljepljenoj uz tijelo, s nizom bijelih ruža zataknutih u neurednoj punđi, na podiju, na svom prvom plesu, zaboravim na suze koje su me prethodno zasvrbjele i osjetim potpun unutarnji mir i sreću.

"Ljubavi," dotakne moj ispružen dlan na okruglom stolu prekrivenom bijelim stolnjakom, "jesi li za to da ovaj zgodni muškarac zapleše s dvjema, nadajmo se, najljepšim curama? Ovaj, sigurno su najljepše, samo nisam siguran jesu li dvije, ali su.. Ma, shvatila si, ne?" Posramljeno iskesi svoje savršeno bijele zube, a ja se glasno, usprkos stotinu pogleda na sebi, nasmijem svom smotanom, no idalje šarmantnom mužu.

"Smotan sam, priznajem." Podigne desnu ruku u zrak posramljeno se smješkajući i gledajući uokolo kao da im priznaje dugogodišnju tajnu iako većina koja je gledala u nas sada gleda na plesni podij.

"Biste li bili dovoljno smotani i šarmantni izvesti ove dvije dame na plesni podij bez da im pritom zgazite stopala?"

Pokušava glumiti uvrijeđenost svojim "HA-HA", no neodoljiv osmijeh u kutu njegovih usana odaje da se ipak ne može ljutiti na trudnicu i njen stomak kojeg svake večeri ljubi i mazi prije spavanja.

Ustane pažljivo, da kojim slučajem stolica ne poleti unazad, obori čitavu opremu za glazbu, koja pak nije ni blizu, i ispruži svoj dlan prema meni šarmantno, zavodnički, kako je uvijek znao, a ja prihvatim bez ikakvog razmišljanja i dopustim sjećanju na naše vjenčanje da me obuzme dok, kao kum i kuma uz mladence, plešemo i njišemo se u ritmu glazbe.

Obavijem ruke oko njegovog vrata, a on svoje nježno položi na moj struk i približi me k sebi koliko nam naša, nadamo se, djevojčica dopušta.

Položi usne na moje čelo, kao onog našeg vrućeg, ljetneg dana, kada su svi pogledi bili usmjereni na nas dvoje zaljubljenih baš kao i sad, na plesnom podiju.

"Nekad smo ovdje stajali kao novopečeni mladenci, ja u odijelu, ti u vjenčanici s neprimjetnim Cadenom u stomaku, a sad", spusti lijevi dlan na veliki, napuhani balon koji ga dotiče, "sad smo na istom mjestu s našom i te kako primjetnom djevojčicom. Svjesna si toga?"

Iznenadim se na njegove misli koje se podudaraju s mojima. "Da, baš sam mislila o tome!"

"Vidiš, toliko smo si suđeni da smo povezani." Ponovo spusti usne na moje čelo te mogu osjetiti osmijeh kojeg tamo ostavlja zajedno s tragom svojih usana što i meni izmami osmijeh.

"Joj!" Uskliknem.

"Što je bilo? Nije valjda.. Nije valjda da ti je pukao vodenjak? O, Bože!"

"Ne, Kriste, smiri se, ljudi nas gledaju kao da su već pozvali hitnu!" Neugodno se osvrćem oko sebe.

"Zaboravila sam na Cadena u dnevnoj sobi." Posramim se na tolikoj bespotrebnoj panici koju sam izazvala na njegovom licu te si u isto vrijeme zadajem šamare u mislima jer sam ostavila tako malo dijete samo. "Brzo ću." Ostavim kratak poljubac na njegovim usnama i potrčim, koliko mi dozvoljava naša nerođena beba, k mjestu gdje sam ostavila našeg malenog sina.