Slobodan pad

✗Smatraj se odabranom

Iako u sveučilišnoj knjižnici ima sigurno na tisuće knjiga ja sam se ipak odlučila na bezvremensku klasiku. Ako sam već mogla birati koje ću knjige čitati uvijek bih izabrala one koje, naravno nitko ne bi ni pogledao, kamo li taknuo u slobodno virjeme. Drugi su se zgrožavali lektirama koje su nam zadavali u srednjoj školi, dok bih ja sa veseljem svaku od njih čitala i upijala sve one snažne rečenice u njima. Dobro, neke koje sam zapamtila nisu bile baš toliko snažne koliko su me nasmijale ili su pak bile toliko besmislene da su zbunjivale i onog najfokusiranijeg čitatelja.

Zašto bih onda danas prekršila naviku i izabrala Johna Greena preko Shakespearea ?

Ovako...Shakespeare...Shakespeare...

Prstima polagano prelazim po dugim, prašnjavim policama knjižnice. Miris knjiga i zvuk tihog okretanja listova ispunjava prostor ukrašen u pomalo renesansnom stilu. Bez sumnje, knjižnica Cleveland State University-a je bila pravi raj za knjiške moljce. Veliki prozori davali su prostoriji pregršt svjetlosti a tek nekolicina njih sjedili su pored njih i čitali knjige.

Napokon se nađem među Shakesperaeovim djelima na kojem, nažalost,  prevladava tuga, čemer i jad jer je polovina knjiga u poluraspadnutom  stanju, a pogotovo Hamlet čije se korice ne mogu raspoznati (zato što ih jedva i ima). Sva sreća, ona koja je baš meni trebala je u savršenom, gotovo novom - k tomu još je i zadnja knjiga Shakespeareovih pjesama.

Ruka mi poleti prema njoj, no nešto ju spriječi da ju uzmem. 

Pogled mi prati dugu, jaku mušku ruku prekrivenu sa, otprilike, pet sitnih tetovaža (ili crteža nacrtanih markerom) koja je držala moju knjigu. MOJU.

"Dotakla si me." progovori strogo. Tek tada primjetim nebesko plave oči sa dugim, crnim trepavicama koje su ih uokviravale. Odmah sam povezala od kuda znam to lice. Taj maleni ožiljak iznad obrve, pune usne i razbarušena crna kosa koja pada na stranu lica gdje je ožiljak.

Zaustavim se na trenutak pokušavajući ne biti sarkastična ovaj put. Nije mi uspjelo. "Oprostite vaša ekselencijo..." nasmješim se "No ti imaš moju knjigu." .Kroz glavu mi projure riječi gđice Riott o tome kako trebam steći više prijatelja te kako ću se tako osjećati bolje. Bez razmišljanja, predstavim se.

Vrlo. Loša. Ideja.

"Ja sam Ivory !" pružim ruku prema njemu, a on ju, gotovo sa gađenjem, pogleda "A ti si ?"  .Pogledam još jednom bolje crnokosog dečka s undercut frizurom i nebesko plavim očima- koji, i dalje gleda moju ruku kao da je gubava.

"Drago mi je..." zastane, detaljno me odmjeravajući "...Aluminium." sarkastično se nasmješi zagrizivši srebrnkasti ring na desnoj lijevoj strani donje, pune usne i okrene se na peti, prema izlazu iz knjižnice. Je li on to mene upravo nazvao prema metalu?

Diši duboko Ivory, ne može ti on ništa, ni ti mu ne smiješ ništa jer ako mu nešto i pokušaš napraviti velika je vjerovatnoća da ćeš završiti sa napadajem. Ubrzam korak prema njemu i uhvatim ga za podlakticu na što on otrgne ruku i okrene se prema meni. Kao rezultat tomu 'tetovaže' na ruci mu se razmrljaju. "Što je sada Aluminium ?"

"Daj mi knjigu !"

"Ne dolazi u obzir." odgovori i krene prema knjižničarki za pultom a ja, naravno za njim. "Ti baš voliš biti dosadna jel da ?" doda kada primjeti da ga pratim ljutito pratim u stopu. Svo vrijeme ima nezainteresiran izraz lica koji me dodatno, na svoj sopstveni način, užasno nervira.

Knjižničarka ga gleda sa smješkom dok joj je pružao iskaznicu i knjigu "Gospodine Jones, ovo vam je već deseti put da posuđujete ovo djelo, stvarno volite Shakespearea !" deseti put, stvarno ? Bolje da ta debeljuškasta žena nije ništa ni govorila.