Zauvijek tvoja ✔

-23.Poglavlje-

„Ti si i dalje tu?" Prevrnem očima po, ne znam koji put danas, i okrenem se prema glupači koji bih najradije masakrirala i ne bi mi bilo žao. Vidim, noga joj je bolje, smiješak je od uha do uha, ali oči su joj plašljive, nešto prikrivaju. Svi znamo da su oči ogledalo duše.

„A gdje bih trebala biti?" Naslonim se na šank ispijajući vodu koju sam si prethodno natočila. Sinoć sam jedva zaspala, razmišljala sam o onom koji mi u zadnje vrijeme nenadano uđe u misli i ne želi otići. Njegove su oči mistične, tamne, bahate... Ne znaš o čemu razmišlja, je li sretan ili tužan, samo čuješ cerek koji te živcira, ali znaš da je on takav, pa se navikneš.

„Vani?"

Osvrnem se oko sebe i pogledam kroz prozor na mećavu koja se već satima stvara.

„Mislim da je nemoguće da po ovakvo nevremenu budem vani. Uostalom, što bih radila?"

Stisne usne, pa korakne prema meni. Odjednom šakom lupi po stolu i iznenadi me. Stol je veoma blizu meni, a ona se naslonila na njega i promatra me svojim luđačim pogledom.

„Ne igraj se sa mnom! Zašto te još nije izbacio?"
„Nema razloga zašto." Nacerim se gledajući u nju.

„Itekako ima!" Kaže glasno, pa okruži stol i stane ispred mene. „Fasciniraš me. Ne shvaćam kako si uspjela ostati do današnjeg dana. Bila sam uvjerena da će ispasti...ali ti si i dalje tu."

Blago je reći da sam ostala šokirana. Vilica mi je do poda pala kada sam shvatila je ona ljubomorna na mene. Nije mi jasno zašto. Ona je ovdje jednako dugo kao i ja, dobiva više pažnje od Davida, ljepša je ali svejedno vidim tračak slabosti u njenim očima.

„Izluđuje me činjenica da te i dalje David podnosi. Ne znam zašto... Dosadna si, arogantna, bezobrazna, trapava... Čime si ga zavela?"

Približila mi se toliko da sam se zamalo strovalila sa stolice. Prsa su nam se dodirivala, a njena smrknuta faca i nebesko plave oči su me hipnotizirale.

„Ne znam o čemu pričaš, Dijana. Makni se od mene. Uskoro će biti samo tvoj. Pričekaj još malo." Lagano ju odgurnem od sebe, a ona me ljuto pogleda.

„I bolje ti je."

„Ipak je on tvoje vlasništvo, zar ne?"

„Na što aludiraš, seljačico?" Nasmijem se kada vidim da se uznemirila.

„David je dominantan muškarac, voli kontrolu, moć... Što ako ti na kraju postaneš samo poslušan psić? I on te odbaci?"

„To se neće dogoditi. Ja znam kako s muškarcima."

„Dobro. Samo kažem." Ustanem se.
„Ne moraš se odmah pjeniti." Kiselo se osmijehnem.

„Što god planiraš, nećeš uspjeti." Začujem njen glas iza svojih leđa.

„Ja nisam ti. Ne dolazim do cilja preko mutnih igrica. Ja znam tko sam, ali znaš li isto za sebe?"

Nikad nisam mislila da ću takvoj ženi postati prijetnja, a da toga nisam ni svjesna. Na neki način me to zabavlja, ali odlučila sam odustati. Uvijek sam od svega odustajala. Zašto bi sada nešto bilo drukčije? Moram ugušiti ovo što se počelo rađati u meni, ti osjećaji koji ti zaposjednu sva osjetila da svijet počneš gledati drugim očima. Nije dobro za mene. Ne želim se osjećati tako slabo i ranjivo, ne više. Što imam od toga da mi koljena zaklecaju svaki put kad začujem njegove korake? Što imam od toga da mi trnci prođu tijelom od mirisa mentola ili njegovog baršunastog glasa? Što imam od tih snažnih ruku koje bih željela osjetiti oko sebe? Što imam od tih očiju koje ništa ne otkrivale, a trebale bi?