Zauvijek tvoja ✔

-24.Poglavlje-

„I dalje želiš otići?" Iznenadim se kada me nakon nekog vremena David pita. Ispija svoju treću šalicu čaja koji je skuhao i gleda u mene. Ne znam koliko je vremena prošlo da ovako sjedimo i razgovaramo. Molila sam se da se ne ustane i ode.

Željela sam barem malo biti s njim. I dalje znam da je on isti onaj arogantni gad koji me toliko izluđuje, ali nekako mi se sviđa i ova njegova strana.

Nitko nikada nije na ovaj način razgovarao sa mnom, zapravo nikad ih ni nije bilo briga za mene. Zato su mi se ljudi još više zgadili.

Što da mu kažem? Ne znam koliko mi puta to pitanje postavio proteklih dana, ni što očekuje da odgovorim, ali očito je da me preispituje. Možda je to još jedna njegova igrica kojom će me zavarati, a ja ću mu povjerovati jer sam naivna glupača.

„Ništa se nije promijenilo da bih ja rekla da želim ostati." Nadam se da će mi povjerovati. Inatljiva sam osoba i baš zato ne želim da zna istinu. Ne želim da zna da počinjem gorjeti od neke bolesne želje za njime i njegovom blizinom. Ne želim da zna da je pobijedio i da je on mene osvojio prije nego što sam ja njega.

Jer očito nisam.

Prosuđuje me pogledom neko vrijeme, ali naposljetku kimne glavom kao da je očekivao taj odgovor.

Čak i da on MENI ima nešto za reći, nikad to ne bi učinio jer tvrdoglav ko mazga, ali ni to ne bi priznao. Meni bi prebacivao za to, ali sebe nikad ne bi vidio.

Nemam pojma koliko je sati, a ni ne želim znati. Čudna sam si ovakva, ranjiva, zatelebana, nesigurna, tiha jer ja takva nisam! Nikad nisam bila ovakva dovraga!

„Sto posto si sigurna?"

Ponovno samog sebe uvjerava u moje riječi. Ako mi nešto želi reći, neka kaže kvragu! Nemam pojma što želi reći, ali znam da nešto ovdje postoji.

„Da." Ako ništa, i ja se znam inatiti.

„Oblačiću, ne vjerujem ti baš." Nasmije se. Osjetim kako ponovno nogom dodiruje moju i draži me. Srsi mi prolaze tijelom, sve se u meni uzburkalo, ali i dalje mi upitnici stoje iznad glave. Ovo je konfuzno.

„Što hoćeš od mene?" Procijedim kroz zube ustajući se. Sam Bog mi je svjedok koliko je ovo bilo teško. Teško je bilo natjerati samu sebe da se ustanem, prekinem taj dodir i odšetam van. Ali i dalje ovdje stojim. Nisam otišla.

„Priznaj da nešto osjećaš prema meni."

Oči su mu prikovane uz moje i kunem se da je taj pogled molićav. Što i da kažem istinu? Ništa se ne bi promijenilo.

Duboko uzdahnem osjećajući kako koljena klecaju. „Onda?"

„Ne možeš nešto takvo zahtjevati od mene! Imaš Dijanu i Stelu! Pitaj njih."

Odgurnem stolicu iza sebe dupetom i zamalo padne, ali ju pridržim, pa se proguram do izlaza, ali me zaustavi čvrsti stisak na mojoj ruci.

„Hoću da mi ti kažeš."

Blago me pogleda, ozbiljnog izraza lica, stisnute čeljusti dok su mu dlačice na bradi lagano napete.

„Priznajem jedino da te mrzim i da te više ne želim nikad vidjeti."

„Zaista?"
Zašto mi se smije ako govorim istinu! Lažem, debelo lažem, ne govorim istinu. Kriste, još se nisam nikada osjećala u vezi nekoga. Nikad nisam nekoga htjela u isto vrijeme ubiti golim rukama i poljubiti. Nisam željela ovako se osjećati. Ni ne sjećam se trenutka kada me ovo "uhvatilo", ali vjerojatno je potaknuto ljubomorom. Evo, opet sam zbunjena! Ima dvije krasotice na katu koje samo čekaju da im se nasmiješi i obeća cijeli svijet, a on tu stoji sa mnom i govori mi da osjećam nešto prema njemu. Ne vidi to valjda! Nemoguće.