Dragi dnevniče,
Bilo je podne i sjedio sam na klupici u parku. Zapisivao sam neke škrabotine u tebe. Ispočetka sam govorio samome sebi da sam ponovno ondje kako bih uživao u još jednomu proljetnomu danu, no malo kasnije sam si ipak priznao pravi razlog. Ona. Ona je bila razlog. Bila je tako drugačija od svih djevojaka koje sam ikada upoznao ili u najmanju ruku vidio. Čak ju ni ne poznajem, ali osjećam neku posebnost u vezi nje. Tako je prirodna, opuštena nasmijana...jedinstvena.
Prolazile su sekunde, za njima minute pa onda i sati, ali nije bilo ni traga zelenookoj djevojci. Bio sam razočaran. Trebala mi je njezina blizina i zarazna pozitivna energija kako bih se osjetio bolje. Trebao mi je njen osmijeh, njeno ime...
Sunce je već bilo na zalasku kada sam shvatio da neće doći. Ustao sam s klupice i krenuo kući preko parka. Bio sam u svome svijetu maštajući o njoj kada sam osjetio kako se netko zaletio u mene. Podigao sam pogled i susreo se s parom zelenih očiju. To je bila ona! U ušima je imala slušalice, a u ruci notes i olovku.
"O-oprosti", promrljala je.
"Nema veze. Jesi li dobro?" upitao sam ju. Kimnula je glavom te se nasmješila.
"Moram ići", rekla je te počela trčati u suprotnome smjeru. Htio sam ići za njom, pitati ju za njeno ime, upoznati ju... Ali nisam.
Te noći sanjao sam djevojku duge, kovrčave, smeđe kose, smaragdno zelenih očiju te naiskrenijeg osmijeha ikada. Bio sam pored nje. Ispružio sam ruku kako bih ju dotaknuo, no prije nego što su moji prsti stigli osjetiti glatku površinu njene meke kože, nestala je.
-Liam
