Dragi dnevniče,
Sve je tako...prazno. Osjećam se izgubljeno, slabo, jadno, bezvrijedno. Moje Alice više nema...
Imala je tako neobične želje za svoj sprovod. Evo što je pisalo u njenom notesu:
"Ako umrem mlada, želim da ljudi na moj posljednji ispraćaj dođu obučeni u bijelo. Želim da moje tijelo obuku u moju cvjetnu haljinu te da mi na glavu stave vijenac od cvijeća. Želim da na mojem nadgrobnom spomeniku bude ugravirana jedna malena ptičica. Nadam se da ne tražim previše."
Tako je i bilo. Ogromna masa ljudi obučenih u bijelo došla je ispred mrtvačnice. Osjećao sam se tako užasno. Zvuk je bio ispunjen jecajima. Iako je Bethany rekla da Alice nije imala mnogo prijatelja, na sprovod je došlo više ljudi no što sam ikada vidio. Žalosno je to što kada te više nema, tek onda ljudi počnu brinuti. Držao sam se uz svoje roditelje. Sve je nekako proteklo u magli. Nisam mogao jasno razmišljati. Vid mi je stalno bio zamućen suzama.
Trenutak koji me najviše pogodio bio je kad su stavili lijes s Aliceinim tijelom u grob. Ljudi su počeli uzimati grumene zemlje i bacati ih u grob. I ja sam uzeo jedan te ga bacio. Grobari su počeli zakopavati grob. Srce mi se slamalo. Ona odlazi. Ona stvarno odlazi. Nestaje u hladnoj, vlažnoj zemlji.
Te noći nisam mogao spavati. Plakao sam i nisam mogao prestati. Sve me boljelo iznutra. Nisam mogao prihvatiti da je nema. Nadao sam se da ću se probuditi i shvatiti da je sve samo ružan san; ali nisam. Moja prekrasna Alice. Još jedan anđeo oboljeo od raka dobio je krila. To je tako nepravedno, tako prokleto nepravedno. Nitko nije zaslužio nešto takvo. Oko 3 sata ujutro sam jedva nekako utonuo u san.
Tama se nalazi oko mene. Ne znam gdje sam. Odjednom, u daljini, primjetim maleni tračak svjetlosti kako mi se polako približava. Kad je došao skroz blizu, shvatim da je to Alice. Ima na sebi cvjetnu haljinu. Vijenac od cvijeća nalazi joj se na glavi. Na glavi je također i njena kosa; dugačka i kovrčava; te polagano vijori. Njeno lice je rumeno, oči joj sjaje srećom, a usta su joj izvita u osmijeh. Pruža ruku prema meni te me dodiruje.
"Ne plači, Liam. Ne plači zbog mene. Sada je sve u redu. Ništa me više ne boli. Više ne patim. Sada sam sretna... Sada sam ptica", govori te se nježno nasmiješi. Odjednom, svjetlost ju obuzme i njeno tijelo poprimi sasvim drugačiji oblik. Smanji se i dobije krila te počne letjeti. Sada... sada je ptica.
-Liam
