Ljubav ili nogomet? Ante Rebić FF ✔

Poglavlje šesnaesto

Zašto me ne čudi što od Ante već danima nisam čula ni glasa? I zašto me to užasno boli?

Poslužila sam piće dok su mi se razne misli kotile u glavi... gdje je, što radi, kako je i ono najvažnije sa kime?

Nije slučajnost da mi se ne javlja otkako je ona cura tu... slučajnost ne postoji.

'Jesi vidjela Antu?'- muški glas me prekine dok gledam u jednu točku.

'Nisam'- odsječeno kažem pa krenem k stolu za kojim gosti mašu već neko vrijeme.

'Molim te kaži mi ako jesi'- slijedi me.

'Nisam'- procijedim dok zapisujem narudžbu.

'Možda se ne možeš sjetiti...'

'Slušaj!'- okrenem se i podignem prst prijeteći.

'Nisam vidjela, a ni čula vašeg debilnog prijatelja! Niti to želim. Sad se miči jer imam posla.'- odbrusim mu pa ga pogledom ispratim.

Mene je našao pitat gdje je, boli me briga gdje je. Što je dalje od mene to je bolje.

Ljutito izađe dok se ja polako počinjem brinuti gdje bi kreten mogao biti ako se ni prijateljima nije javio.

Ne bi trebala uopće misliti o njemu kamoli se brinuti... no ne mogu. Previše sam mu dopustila da mi se približi i sad ga ne mogu tek tako pustiti. Makar da se pozdravimo kao ljudi ako ne mislimo nastaviti sa ovom šaradom.

Istrčim van za Šimom no prekasno već je otišao.

Vratim se kako bi zamolila Reu da me mjenja ostatk večeri. Negoduje no naposlijetku pristane uz pokoji uslov.

Gdje si Ante? Gdje?

Trčim ulicom do njegove roditeljske kuće, to mi jedino trenutno pada na pamet. Iako nitko tu ne živi znam da mu je ova kuća sve.

Pokucam i očekivano nitko ne otvori. Prošunjam malo po dvorištu i u garaži primjetim Antin auto prekriven nečime. Zakamufliran.

Vratim se ponovno pred vrata i u vazi pored napipam ključ od kuće kako su ga njegovi uvijek i ostavljali za svaki slučaj.

Pokušam otključati no ne ide, ne ulazi do kraja (😈) što me dodatno zabrine.

Odlučim pod svaku cijenu ući pa zamotam šaku sa vesticom i udarim svom snagom u prozorsko staklo. Ruka me boljela nenormalno, ali sam pokušala još jednom. I opet ništa.

Zašto na tv-u to izgleda tako lako?

Podignem onu vazu iz koje sam maloprije izvadila ključ pa naciljam prozor i bacim ju pritom se moleći da ovo uspije i da je zaista on unutra.

Zvuk pucanja stakla strese me i vrati u sadašnjost... Upravo sam provalila u Antinu kuću. To je... zločin. Zločin koji sam počinila radi njega. Tko zna šta bi sve bila u stanju napraviti kada je on u pitanju?

Iza kuće se upali svjetlo koje da uvid u  čitavo dvorište.

'Molim te Bože da je on! Molim te Bože!'- ponavljam mantru na glas dok otvaram dvorišna vrata.

Prišuljam se do terase i uočim da su vrata otvorena. Potrčim kako bi ušla no nečija ruka me sastavi sa zemljom.

Ante's p.o.v.

U svlačionici su tenzije sve više rasle, dečki su postajali sve nabrijaniji kako smo se bližili polasku u Rusiju.

Mene trenutno nije morila ta briga. Razmišljajući kamo otići, a da pritom mogu kvalitetno razmisliti kam dalje sjetio sam se kuće od staraca. Ondje se osjećala toplina doma iako nitko u njoj nije živio. Sva sjećanja bi se probudila, svi mirisi oživjeli, sve sretne i tužne scene odvrtjele u glavi.

Volio sam našu staru kuću i svoju dječačku sobu. Sobu u kojoj je Mia nebrojeno puta prespavala strahujući da će je mama skužiti. A mama je znala sve i šutjela.

Parkirao sam auto u garažu i prekrio ga nekakvom folijom koju sam pronašao na podu.

Čim sam ušao tona emocija mi se srušila na glavu.

Otac kako sjedi pred tv-om, majka koja peče pitu i one dvije luđakinje koje se igraju sa barbikama... sve ono što sam izgubio tu sam ponovno imao. I sve je izgledalo stvarno.

Uplašio sam se da ludim pa sam se zavukao u krevet u namjeri da odspavam nekoliko sati no lomljenje stakla probudilo me iz te namjere.

Vidio sam sjenu ispred vrata pa sam brzo upalio svjetlo u dvorištu i dohvatio metlu koja je stajala na terasi.

Ostavio sam odškrinuta vrata kako bi mamamio lopova u kuću potom ga uhvatio.

I baš kako sam planirao krenuo je u kuću kad sam potegao iz sve snage i udario ga u trbuh.

'Aaaa!!!!'

Vrisak koji je uslijedio bio je strašniji od ijednog horor filma ikada snimljenog. Gori od ičega.

'Mia???'- izbezumljeno sam bacio metlu pa pao na koljena pored nje.

Otkud ona? Isuse!!!

'Mia?'- tresao sam ju za ramena dok se na podu previjala od bolova.

Koji sam ja idiot!! Lupao sam sam sebe po glavi dok se ona polako ustajala na noge.

'Ante'- nekako je uspjela promrmljati, a da zvuči radosno.

'Ante!!'- sjetivši se šta sam joj napravio bijesno je viknula.

'Ti idiote maloumni'- krenula je k menu dok nisam pao na trosjed.

Falilo mi je ovo.

'Ubit ću te. Ne jednom nego tri puta!'- zagalami što me nasmije. Slatka je sva kada se ljuti. Kao mali hrčak.

'Prvo... jer se prokleto nisi javljao otkako se ona kuja pojavila. Šta digla je rep pa si uskočio malo??'- i dalje je urlala. Nisam znao je li od boli ili je zaista toliko bijesna.

'Mia, sluš...'

'Ne prekidaj me!'- zaprijeti prstom.

'Drugo... jer nisi održao obećanje i pokazao mi naš budući život... I treće...'- stane kako bi udahnula.

'Udario si me toliko jako da sam mislila da mi je rupa u trbuhu ostala.'- pomazila je majicu na dijelu pupka pa se brzo okrenula od mene izlazeći van.

'Čekaj Mia... oprosti, mislio sam da si provalnik.'

Prevrnula je očima pa dodala..
'Ionako sam ovdje iz usluge.'

'Kakve usluge?'

Pitam dok tipka po mobitelu.

'Ej Šime, našla sam ga. Da, u kući od staraca'- kaže pa poklopi i snažno zalupi vratima.

Isuse nepodnošljiva je kad je ljuta, a bijesna je još i gore.