Ljubav ili nogomet? Ante Rebić FF ✔

Poglavlje trideseto

Ivan 🔝💓 a pjesmica baš 👌 za nastavak 😍
Uživajte,
Ly, Proud-Mom💙

Ostalo nam je još nekoliko dana do Božića, sva sam se uvukla u tu priču. Čak sam kupila i one džepmere za koje sam prije govorila da su presmiješni i seljački.

'Dosadna si sa time više'- Lea me mrko pogleda.

'Šta?'- uzvratim joj oštar pogled nadajući se da će prestati sa prozivkama.

'Ponašaš se kao neki idiot sa tim ukrasima... kao onaj lik iz filma Vilenjak'

'Ma daj...'- odmahnem rukom spremajući se u grad kupiti poklone.

'Ima još četiri dana do Božića gdje žuriš?'

'Želim dobro promisliti kome što treba, uostalom izbjeći ću gužvu'- izbeljim joj se oblačeći jaknu.

'Izgubit ćeš se sama'- doda sa vrata dok me neodobravajuće promatra.

'Nisam glupa, znam engleski'

'Znaš engleski, ali mi smo u Njemačkoj... čekaj Marka pa zajedno idite'

'Neću'- prkosno izjavim pa pojurim van zgrade.

Zima je ovdje toliko hladna da ju doslovno osjetim na kostima. Probija se čak kroz nekoliko slojeva odjeće.

Zatrpam se u jaknu dok ruke guram sve dublje u džepove. Neki dan mi je Marko objasnio gdje je šoping centar i  kako do njega doći. Vidjet ćemo jesam li upamtila.

Pratila sam sve kako mi je rekao presjela gdje sam trebala i već za manje od 45 minuta sam bila pred trgovačkim centrom MyZeil.

Divila sam se ljepoti te zgrade i arhitekturi koja je bila nesvakidašnja, apstraktna, drugačija.

Interijer je bio prekrasno uređen... na svakom ćošku bio je po neki ukras pojačavajući Božićni dojam.

Lei sam odlučila kupiti haljinu jer je to jedino što ona voli, Luka će dobiti novu igricu za PS, teta Matilda ogrlicu, a Marku ću pokloniti sat i našu zajedničku fotografiju.

Neću nagliti no mislim kako bi i uspjeli održati kakvu-takvu vezu da samo bliže... no ovako on tu, a ja u Splitu... sumnjam. Jedino da mi pronađe posao kako je i obećao. To bi bilo predivno.

Umorna od hodanja i razgledanja sjela sam u fast food kako bi nešto pojela.

Čekajući narudžbu javila sam Lei da je sve u redu i da ću ubrzo krenuti.

Gužva je bila ogromna, tolika da me konobarica dva puta pitala za narudžbu, no suosjećala sam sa njom jer sam i sama radila taj nezahvalni posao.

Uzela sam našu fotografiju i nasmiješila se. Nije bila neka umjetnička, ali je bila prirodna, sa iskrenim osmijehom i ljubavlju koju bi svi jednom htjeli sresti.
Možda je napokon došlo  vrijeme da krenem dalje.. i to sa njime.

'Mia?'- začujem glas iza sebe koji mi upali alarm za uzbunu u glavi ali i srcu.

Okrenem se polako nadajući se da ipak nije on jer ako je... neće biti dobro. Za mene, za nikoga.

'Mia?'- ponovni još jednom.

Nemam snage ništa reći, od šoka mi isklizne slika na pod lomeći se na desetke malih komadića.

'Isuse'- uzdahne prilazeći mi dok mi se oči pune suzama jer drago mi je što ga vidim, ne mogu to kriti.

Nabrzinu čučnem kako bi uzela sliku, a zaprvo se krijem da ne vidi suze.

'Nećeš me ni pozdraviti?'- spusti se pomažući mi pokupiti krhotine stakla.

'Doviđenja'- uzmem vrećice u ruke i zaobiđem ga pitajući se gdje je dovraga izlaz iz ove zgradurine.

Panično trčim kako bi ga pronašla, no kao da mi je pamet odletjela nekamo... ne mogu se sjetiti sa koje strane sam ušla pa odlučim pitati nekoga, no Ante se stvori ispred mene sprječavajući me u tome.

'Mia'- kaže još jednom kao da ne vjeruje da sam tu  i  povuče me u zagrljaj. U zagrljaj za kojim sam toliko čeznula.

Čeznula sam i za mirisom, koji je i  nakon toliko vremena ostao isti, a lice, to prekrasno lice koje mi se smiješilo, vodilo me k tome da se i sama nasmijem. Sve mi je falilo. Sve njegovo.

'Ne vjerujem'- sve je što kaže dok me čvršće stišće i drži tako, minut, dva, pet... vječno čini mi se.

Odmakavši se, pozorno me promotri pa makne zalutali pramen sa lica dok ja uživam u tom kratkom dodiru. Uživam želeći još.

'Zašto ono nismo zajedno?'- pita.
Zaustim kako bi rekla no prestigne me..

'Zašto kada te i nakon svega još volim, još te ne mogu izbaciti iz glave... još si moje sve Mia....'- uzdanne pa nastavi,
'Zašto nismo zajedno kada si toliko falimo i kada nas razdvojenost toliko ubija? Reci mi'- protrese me za ramena dok mu i samome suze slijeću niz obraze.

'Zašto si ovo radimo?'- zagrli me ponovno gurajući me van podnošljivih granica.

'Voliš li ga?'- zbunjeno podignem pogled.

'Voliš li toga dečka čiju fotografiju držiš u ruci? Voliš li ga kao mene?'- odmahnem glavom.

'Nikada nikoga kao tebe'

Nasmije se kroz suze pa me poljubi. Iskreno, zaljubljeno, prekrasno.