22

10.3K 666 11
                                    

Atea

Napokon. Nakon šest nedelje moj projakat je završen, ne znam zašto ali ovo je bilo šest najdužih nedelja u mom životu. Želela sam da nazovem Lea on jer obožava da čuje da dolazim kući ali predomislila sam se, iznenadiću ga, i Nou on je uzbuđen zbog testova koji ga čekaju. Nikad ne bih pomislila da će me veza sa muškarcem ovoliko promeniti i usrećiti jer Melani je bila u pravu, ja sam srećna a sreća je najbolji osećaj na svetu.

Nisam rekla Leu ali za ovih nekoliko nedelja radila sam na sebi, sa Melani. Zamolila sam je da me nauči kako da budem normalna. Rekla je da tako nešto ne postoji ali da će mi pomoći sa mojom otvorenošću jer moraš pustiti ljude u svoj život, da postoji rizik da ćeš biti povređen ali isto tako postoji i šansa da ćeš biti srećan. Naravno nikad ne znaš šta će te od ta dva zadesiti jer šanse su pedeset-pedeset ali Melani kaže da normalni ljudi imaju veru. E sad, ja sam ateista i znam da ukoliko želiš nešto moraš se sam potruditi oko toga, ništa neće pasti sa neba, zato sam rešila da se potudim da bih sačuvala vezu koja me prija u svakom pogledu.

Moj avion je sleteo na vreme, uzela sam taksi na aerodrom i na putu do Leove kuće kupila sam slatkiše koje vole Leo i Noa, uvek su srećni kad ih kupuju. Marta mi je otvorila vrata i obradovala se što me vidi. Uzela je moje stvari i obavestila me da su Leo i Noa u dvorištu sa gostima. Ne volim goste.

. . .

Leo i neka žena su sedeli za stolom i razgovarali, neki dečak je sedeo na travi a Noa je pisao nešto. Važno pitanje. Ko su ova žena i ovaj dečak? Osmotrila sam ih pažljivo i zaključila sam da je dečak bolestan, ima tikove koje je nemoguće ignorisati.

- Atea! – Noa je vrisnuo i cimnula sam se jer sam buljila u dečaka.

Noa je dotrčao do mene i kao i uvek snažno me zagrlio.

- Odakle ti?

- Zvršila sam sa projektom.

- Super – ponovo me grli. Za dete koje ne grli nikoga i koje ne voli da ga dodiruju mnogo često me grli.

- Šta je ovo? – ugledala sam Lea ispred sebe.

- Ja – odgovorim zbunjeno.

- Znam ali zašto me nisi zvala došao bih po tebe – smeje se i grli me.

- Želela sam da vas iznenadim – priznam.

- Koliko ostaješ? – uvek me to pita.

- Zapravo završili smo sa projektom.

Nasmejao se i snažno me poljubio. Vau, izgleda da ga baš veseli to što se moj projekat završio.

- Dođi, želim da te upoznam sa nekim – hvata me za ruku.

- U redu.

- Rejčel ovo je Atea, Atea ovo je Rejčel moja prijateljica a ono je njen sin Luka.

- Čula sam puno toga o Vama – Rejčel kaže.

- Ja nisam čula ništa o Vama ali mogu da pretpostavim kako ste se Leo u ti upoznali – dete joj je autistično a Leo je mislio da je Noa autističan.

- Pa . . . – delovala je zbunjeno.

- Sedi – Leo mi kaže.

- U redu.

Smestila sam se a Noa je seo pored mene.

- Moja laboratorija je skoro pri kraju možemo li da naručimo opremu koja nam je potreban? – pita me.

- Šta kažeš da prvo završimo sa testiranjem a nakon toga ćemo opremiti laboratoriju?

- Može, spreman sam, Vinsenst i ja smo prešli svo gradivo.

- Znam, razgovarala sam sa Vinsentom – nasmešim mu se.

- Predaješ u školi za nadarenu decu? – pita me Rejčel.

- Leo mi je objasnio da imaju poteškoće sa socijalizacijom.

- Da, ali ne sva deca, neka su manje povučena od drugih ali generalno imaju problem.

- Razumem.

Mislim da je htela još nešto da me pita ali njen sin je počeo da ispušta neartikulisane zvukove i dobio je napad, snažan napad i ona je ustala da ga smiri, nisam stručnjak ali njen sin ima sekundarni autizam i ona uskoro neće moći da ga kontroliše, dete raste i razvija se a kako se ponaša . . . suviše je agresivno prema njoj. Ne želim da Noa ovo gleda.

- Imam poklon za tebe u mom koferu – okrenem se ka Noi.

- Zaista?

- Da, idi.

Odmah je otrčao a Leo je ustao i prišao Rejčel, pokušava da joj pomogne. Nakon nekog vremena dečak se smirio i nastavio je da vrti kocku u ruci kao da ništa nije bilo.

- Izvinjavam se zbog ovog – Rečej je sela.

- Nema potrebe da se izvinjavaš, izučavala sam autizam.

- Jesi?

- Da.

- Nije uvek ovakav, to su samo . . .

- Epizode znam ali . . . - osetila sam Leovu ruku na svojoj i ućutala.

- Šta? – pita me Rejčel.

- Sigurna sam da znate sve o njegovoj bolesti.

- Misliš da ga moram poslati u instituciju – izdahnula je.

- Mislim da nećeš moći sama sa izađeš na kraj sa njim, ne zbog toga što smatram da si nesposobna već zbog toga što on raste i razvija se fizički, u jednom trenutku biće snažniji od tebe i nećeš moći da ga savladaš.

- Znam, svesna sam toga.

- U redu je potražiti pomoć.

- Odlučila sam da se sama brinem o njemu još dok je bio beba.

- Tvoja odluka je vredna divljenja ali on uskoro kreće u školu a deca . . . deca znaju da budu okrutna.

- Znam, spreman sam na sve.

- Mislim da nisi.

- Atea – Leo me gleda nežno ali ton njegovog glasa . . . hm.

- U redu je Leo, cenim iskrenost, ljudi te obično lažu, izbegavaju ili se jednostavno prave da ne primećuju problem. Nikome nije prijatno u društvu autističnog deteta i te kako sam svesna toga.

- Ljude se plaše onog što ne poznaju. Nije moje da se mešam ali poznajem neke ljude koji bi mogli da pomognu.

- Hvala na ponudi ali vodila sam ga kod toliko doktora da više i ne pamtim.

- Tvom sinu niko ne može pomoći, on će uvek biti ovakav i to je nešto što ne možeš promeniti, mislila sam na tebe.

- Na mene?

- Da, nije lako odgajati dete sa posebnim potrebama, pretpostavljam da si uvek tu za njega ali da li neko tu za tebe?

- Za mene?

- Da, fizički, psihički, brinuti se o ovakvom detetu iscrpljuje, bez uvrede ali ti deluješ premoreno, niko te ne može kriviti ako zatražiš pomoć.

- Stvarno izgledam loše zar ne? – pokušala je da se nasmeje ali mislim da nije uspela.

- Daću ti broj telefona jedne poznanice, reci joj da si dobila broj od Atee Luis, znaće šta ti je potrebno.

- Hvala ti.

- Nema na čemu, ne mogu ti značajno pomoći ali Luisa može.

Daljina među namaWhere stories live. Discover now