Dvadeseto poglavlje
12 Dana
Iduće jutro probudila se u Zaynovom zagrljaju. Još uvijek su ležali na kauču ispred televizije. Uspomene na prošlu noć polako su joj se vratile te se nasmijala.
,,Zayn..." Pozvala ga je tiho, rukom ga uštipnuvši za obraz.
,,Što je?" Promrljao je, ne otvarajući oči. Kada je ponovila svoj pokret, on iznenađeno poskoči.
,,Charlotte!" Poviče glasno na što se ona nasmije.
,,Jutro." Pozdravi ga veselo i ustane s kauča.
,,O Bože", promrlja i rukom pređe preko neuredne kose, ,,koliko je uopće sati?"
Ona slegne ramenima, ne okrečući se. Stane ispred ogledala i počne češljati svoju dugu kosu.
,,Tri poslije podne." Doda, bacivši pogled na mobitel.
,,Sanjala sam da sam ja Ariel, a ti princ u kojeg sam se zaljubila." Kaže odjednom, zamislivši se. Taj san je bio jedan od najčudnijih koje je ikada sanjala, imala je rep i crvenu kosu i bila... zaljubljena. Nije bila sigurna, ali sumnjala je da je to ikada osjetila u pravom životu.
„Jesam li bio zgodan?“ Na njegovo pitanje se nasmije, zakolutavši očima se okrene i priđe kauču.
„Što ćemo raditi danas?“ Upita ga, na što on na trenutak zatvori oči.
„Što želiš raditi?“
„Nešto mirno što ne zahtjeva puno putovanja.“ On ustane i na brzinu se počešlja.
„Lijeni smo?“ Odgovori, ne osvrčući se.
„Umorna sam.“ Kaže tihim glasom na što on kimne.
„Dobro.“ Nakon nekoliko minuta tišine, napokon je prekine. Uzme Charlotte za ruku i povede ju k vratima.
Žutim taxijem dovezli su se do samog Los Angelesa, skoro u tišini. Ondje su izašli pored velike pješćane plaže i zaputili se k samom moru.
„Prelijepo je.“ Charlotte se ne suzdrži od dubokog uzdaha i oduševljenog komentara. Na plaži se nije nalazilo mnogo ljudi, a u moru nije bilo nikoga što je stvaralo savršenu sliku. Sunce je bilo sakriveno iza sivih oblaka i izgledalo je kao da će uskoro početi kiša, ali ni to nije previše kvarilo njihovo raspoloženje.
„Dođi, sjedni.“ Pozove je glas od zada i ona se okrene. Ugleda da se Zayn već raskomotio na bijelom pijesku te mu se pridruži.
„Smješno.“ Kaže djevojka nakon nekoliko minuta tišine. On je pogleda.
„Što ti je smješno Charlotte Lis?“
„Prvi dan“, počne i također ga pogleda, sa smješkom na licu, „kada smo se tek upoznali, onaj prvi dan.“ Odjednom zašuti i zagleda se u daljinu gdje se more spajalo s nebom.
„Da?“ Upita, nesiguran da je razumije.
„Odveo si me na plažu. Nakon užasne vožnje tvojim moto-biciklom.“ Kaže na što se on nasmije.
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
