Sudbina

Prolog

KATJA POV

 7. mjesec 2012. godina

Gledala sam ga kako spokojno spava podižući svoja malena prsa gore-dolje. Njegove su se tamne oči sakrile ispod svilenkastih mu kapaka. Ovo je treći put kako se probudio ovu noć. Iscrpljeno sam ustala s kreveta i pošla do kupaonice. Nijanse ljubičaste i plave boje krasile su područje ispod mojih očiju. Neispavanost. Ne znam kako bih preživjela da mi mama i Ines ne pomažu. Buljila sam tako nepomično u svoj odraz promatrajući moje osušene i tanane ruke kako se sužavaju prelazeći u dlan. Kosa mi je dosezala ramena, isprepletena na vrhovima. "Izgledam kao strašilo," pomislila sam ugasivši svjetlo i tapkajući po starom laminatu odjurila u sobu. Nožnim sam prstom okrznula rub kreveta i jauknula. "Agh!" stisnula sam šake pokušavši smanjiti bol. Za čudo, Eugen je nastavio spokojno spavati. "Hvala Bogu!" odahnula sam i bacila se na krevet. "Samo nemoj da večeras dođe, molim te!" šaptala sam si u bradu čvrsto sklopivši oči. "Samo nemoj da večeras..." tonula sam sve dublje i dublje u tako željeni, spokojni san. 

...

Osjetih kako mi blagi povjetarac miluje kožu. Iako je rujan, noć je iznimno topla. Zvuk valova pomiješan s  tehno glazbom u daljini, stvara  ritam. Ljeto.  Nisam željela ni pomisliti da se sutra vraćam u Zagreb i započinjem novu školsku godinu. Gdje mi je bila pamet kad sam upisivala gimnaziju? "Ajde, jednu si prošla, još samo tri!" ohrabrivala sam se u mislima. Srce mi je počelo jače tući što sam se više približavala Inesinoj kući. Aron Muller. Ta šašava budala nije mi napuštala misli. Opet ću zanijemiti pred njim! Mrzila sam to! Od pričljive i lude Katje učinio je sramežljivu i šutljivu čudakinju koja ne zna složiti ni suvislu rečenicu. Iz misli me trgne tupi udarac. Okrenuh se i ugledah obrise muškarca koji hoda iza mene. Nastavih hodati kad čujem kako je ubrzao korak. Bez okretanja potrčim niz tamni puteljak koji je vodio do Inesine vikendice. Okrenuh se da vidim jesam li mu utekla kad padnem preko kamena. Pokušah ustati, ali nepoznati me stranac gurne na tlo. "Nemam novaca!" viknula sam osjetivši kako mi se tijelo ježi. Gorki strah potekao je mojim žilama kad mi je zapešća obuhvatio svojom teškom rukom, a drugom mi prekrio usne. Znala sam što će se dogoditi. Lupala sam ga nogama kad mi je počeo skidati odjeću. Od suza koje su mi zamutile oči nisam mu vidjela lice. Pokušala sam ga razaznati, pokušala sam se boriti. Pokušala sam.

...

Opet. Opet sam ga sanjala. Osjetih kako mi suze poteku niz lice, a dah mi postane brži i kraći. Eugen plače iz sveg glasa, ali ne mogu ustati i umiriti ga. Ne mogu se pomaknuti. Počnem glasno jecati i rukama prekrijem vlažno mi lice. 

"Katja!" čujem glas svoje majke koja hitro izvadi Eugena iz krevetića i počne ga umirivati. Nisam maknula ruke s lica. Nisam mogla. Osjećala sam kako mi se srce kida od boli. Taj mi je čovjek uništio život. On je... on... Nisam na to mogla ni pomisliti. Majka je nekako uspjela smiriti Eugena te ga je odnijela u svoju sobu, a zatim se vratila k meni.

"Ma...ma," jecala sam gledajući u njezino blijedo lice osvjetljeno samo jednim dijelom zbog mjesečine koja je ulazila kroz prozor.

"Katja!" oštro je viknula uhvativši me za obraze. Osjetila sam bol u njezinom glasu.

"Ne daj da te uništi!" osjetila sam kako joj glas postaje tanji. "Znam da je teško, jako teško..." zastala je. "Ali moraš nastaviti dalje," brisala mi je suze, "zbog sebe i Eugena." Pokušala mi se nasmiješiti. "Odi sa mnom!" uhvatila me za ruku i povela u svoj krevet. Mrsila mi je kosu kao kad sam bila malena, u ono je vrijeme to odagnalo svaki moj strah, ali sada... Bila sam još uvijek previše slaba kako bih stajala na svojim nogama i krenula dalje. Sve bi bilo lakše zaboraviti da one noći, kada mi je uništio život, u meni nije ostavio dio sebe. Nikada ne smije saznati za njega.

9. mjesec 2012. godina

Prošlo je već dvanaest mjeseci. Nešto više od 365 dana od trenutka kada sam postala odrasla osoba. Od trenutka kada sam od petnaestogodišnje djevojčice postala... Ne znam što sam postala, ali znam da takva nisam trebala biti. To nisam željela biti. Nervozno sam hodala po sobi čekajući mamu da se spremi.