Sudbina

Chapter 1

2015. godina

ANTE POV

Kosa joj je padala preko lica, samo malo, ali dovoljno da se nasmijem njezinim refleksima i brzim pokretima ruke da ju odmakne. Ni to škakljanje nije ju uspjelo probuditi. Nasmijao sam se u sebi dok sam promatrao njezine duge kestenjaste trepavice kako se izvijaju na vrhovima. Mogao bih ju tako promatrati satima. Spokojnu i nježnu. Tko zna o čemu sanja? Ne mogu vjerovati da je moja. Iako još nismo rekli ono sudbonosno "DA", znam da je ona jedina s kojom bih ikada mogao biti.  Moja Franka. Franka Redić. Kako joj samo dobro pristaje moje prezime. 

"Jutro!" snenim me glasom trgnula iz misli.

"Hej," na mom se licu razvukao osmijeh  kad sam ugledao njezine okrugle zelene oči. Ostavio  sam poljubac na njezinom mekom čelu.

"Jesi li se naspavala?" upitao sam ju kad je glavu ponovno bacila na jastuk.

"Nikada!" nasmijala se i glasno zijevnula.

"Tipična Franka!" zakolutao sam očima, a ona je ponovno sklopila oči ignorirajući moj komentar.

"Ne misliš valjda još spavati?" puhnuo sam. Nije odgovorila.

"Franka?" promatrao sam njezino lice ušuškano u bijeli prekrivač. Izgledala je kao anđeo.

"Šta je?" promrmljala je nezadovoljno.

"Ideš danas sa mnom na javni trening? Doći će nam klinci iz kluba," zijevnuo sam.

"Jel baš moram?" govorila je ne otvorivši oči.

"Bilo bi mi drago da dođeš," slegnuo sam ramenima.

"Znaš da ja nisam za takve manifestacije!" podbočila se na lakat. Razbudila se. Klimnuo sam glavom.

"Nemoj se ljutiti, ali,"  zastala je, "ne volim svu tu pažnju medija i opčinjene obožavatelje."

"Razumijem," stavio sam joj iza uha  zlatni uvojak koji joj se bio spustio niz lice.

"Stvarno se ne ljutiš?" zabrinuto me pogledala. Potvrdno sam klimnuo glavom. Tko bi se mogao ljutiti na nju?

KATJA POV

Istrčala sam iz škole čim se začulo zvono i pojurila prema Eugenovom vrtiću. Taj klinac će me izluditi. Obično su trogodišnji dječaci zaluđeni nogometom, autima, LEGO kockama, a moj je Eugen mali tenisač! Njegov vrtić od moje je škole bio udaljen 20ak metara, ali sam svejedno morala požuriti kako bismo stigli na javni trening hrvatske tenisačke reprezentacije. S reketom u ruci i nestrpljivom tetom, koja je jedva čekala da dođem i pokupim tog malog vragolana, čekao me ispred ulaza.

"Mama!" potrčao je prema meni.

"Hej, škumflice jedna!" podigla sam ga u naručje i pogled usmjerila u staru gospođu.

"Dobar dan!" pozdravila sam, a ona je pristojno uzvratila pozdrav.

"Lijepo se provedi, Eugene!" mahnula nam je, a mi smo pojurili prema autobusnoj stanici.

"Jesi uzbuđen?" govorila sam u prekidima zbog izmorenosti. 

"Jesam!" radosno me pogledao svojim velikim čokoladnim očima.

"Mama hoćemo ići poslije kod Lune?" pljesnuo je rukama.

"Ne znam Eugene," čučnula sam pored njega i umalo izgubila ravnotežu kad je autobus naglo zakočio, "mama mora učiti i spremati se za prijemni ispit." Znam da nije shvaćao o čemu govorim, ali kao maturantica, morala sam se pripremati za maturu i faks. A ako želim upasti na akademiju i baviti se glumom, moram se JAKO dobro pripremiti.