'Vrijeme je'

1.5K 76 2
                                    

Odsjaj umjetne vatre udarao mi je u lice dok sam stajala ispred komina i slušala pucketanje drva ispred sebe. Iako je bilo još dovoljno toplo, Anthony je volio vatru i taj zvuk topline pa je palio umjetnu vatru. Volio je otmjeno, to zasigurno, jer samo razmaženi bogataši imaju ovakva sranja u kući.

"Jesi razumjela što treba učiniti?"

"Da."

Nasmijao se. Osjećala sam njegov pogled na leđima, ali nisam se htjela okrenuti. Ne želim ga uopće pogledati jer ga trenutno prezirem iz dna duše.

"Nekako si to bahato rekla."

"Ma znaš što." ipak sam se okrenula "Ne znam u čemu je stvar s tobom, a niti me zanima, ali daj prestani se tako ponašati prema meni."

Lecnuo se. Nije očekivao moj odgovor, barem ne takav i nije mu se baš svidjelo. Ili je? Ah, k vragu, kad ima taj neidentificirani pogled koji mrzim.

"Ja sam Šef."

"Ma daj, ozbiljno?" promarširala sam kraj njega i natočila si još jednu dozu. Ili čašu, kako god. Znam samo da mi poprilično dobro leži skupi alkohol.

"Da mi to sad nisi rekao, uopće ne bih to zaključila sama. Ne vidi se ni po čemu."

"Malo si se opustila." prišao mi je "Možda bi bilo najbolje da ostavimo tu čašu." uzeo mi je alkohol iz ruke i odnio ga na drugi stol. O neće ići.

"Još uvijek nisam dovoljno popila da sličiš na mog tatu, hvala." ponovno sam uzela čašu i nagnula. Toplina mi je proparala grlo u tren oka, ali to mi je odgovaralo. Imala sam osjećaj kao da ispire sve loše stvari koje se u zadnje vrijeme događaju i apsolutno nemam ništa protiv toga, dapače.

"Dobro, sad baš nisam toliko siguran da si zapamtila što trebaš učiniti." naslonio se na naslon velike fotelje. Izgledao je poput Al Pacina u filmu Kum, možda malo više zgodniji i malo manje zastrašujuć. Možda i ne, možda je to od whiskeya.

"Super, sad me još nazivaš i glupom."

"Ne, samo pijanom." odvratio je.

"Popila sam samo tri čaše, idiote."

"Pet. I ne volim kad mi se tako obraćaju." mrko je odgovorio.

"Gle, nema onih tvojih manga oko nas. Možeš se prestati ponašati ko seronja." uzvratila sam. Nekako sam očekivala da će ovaj ostanak nasamo s njim biti napetiji, ali osjećam se skroz okej. Osim što mi je malo vruće i nekako kao da mi se slika muti, ali on uopće nije toliko opasan.

"Što je sad smiješno?"

"Ti." ponovno mi je prišao. Naslonila sam se na stolić da se pridržim jer se sad osjećam kao da bi mogla u potpunosti izgubiti kontrolu nad sobom. Vrućina je upravo postala sve više nepodnošljiva kako su njegove noge koračale prema meni.

"Znaš što?"

"Što?" upitao me sasvim tiho jer je bio dovoljno blizu da čujem kako mu se pluća uzdižu.

"Ti si prečudan lik." jesam ja to stvarno sad rekla? Anthony se nasmijao gledajući me.

"Zašto to kažeš?" podigao je jednu obrvu dok me promatrao. Buljio je u mene kao da je gledao svaki moj pokret, svaku točkicu i nepravilnost na licu mi.

"Pa zato. Uf. Tako je teško znati što misliš. A tek to tvoje ponašanje? Toplo, hladno, nekad vruće. Jebeno strašno." uzvratila sam. Uopće nisam razmišljala o tome što govorim, samo mi je došlo da to izbacim iz sebe.

"Vruće?" smijao se i dalje. Uvijek me promatrao kao da mi se ruga i ispadam prava budala ispred njega.

"Ma zaboravi." podigla sam se nestabilno i zaobišla ga. Uputila sam se prema vratima da izbjegnem svoje daljnje sramoćenje.

Oteta II: Osveta se servira hladnaWhere stories live. Discover now