Danas je naišla kraj mene,
sva ponosna i drska,
nasmijala mi se kao i prvog dana,
dok su u meni poigravale
planete,
satkane od njenih čari.
Nisam se usudio
podignuti ni
prst, kamoli cijelu ruku.
Uzvratiti joj pozdrav
ili dati bilo koji
znak koji bi vrištao
da sam je prešao,
prežalio,
otplakao.
Ostao sam zanesen
sjećanjima na tu ženu
od koje mi se jezik petljao,
jer tako mi svega
nisam joj bio dosljedan,
blizak ni u čemu,
bila je poput ljetnog Sunca
pekla mi je dušu,
ali zbog nje sam dobivao novu boju.
Zbog te žene sam
skakao s mosta u ponor Neretve,
vrištao s vrha Bjelašnice
dopuštajući joj da osluškuje
eho mog glasa
dok joj iznova ponavljam
riječi koje je i budala
već odavno znala.
Volio sam je kao što voliš
jednom za sto vijekova,
onako potpuno,
mnogima strano,
onako neiskvareno
i tako mi svih svjetova
nisam od nje tražio
ništa,
nije me morala voljeti
čak ni u pola,
moja ljubav bi popunila praznine,
rupe na putu vječitog traganja.
Samo sam želio da bude tu
kad dođe do pomračenja njena
mjeseca,
trebao sam je da bude moje sunce
kad kiša ne prestaje da pada danima,
jer jedino mi je njena ruka trebala
u tim trenucima ludila.
Ali ženi toj
bijaše važnija njena sloboda
i vječita lutanja,
ne shvatajući da je ljubav ponekad
jedina stvar koja oslobađa.
