~24. Poglavlje~

42 5 5
                                    

Sergey mi je cijelo poslijepodne slao poruke i zvao me, zadnji put kad sam pogledala na mobitel imala sam dvanaest propuštenih poziva i devetnaest nepročitanih poruka. Nije me bilo briga, poruke nisam otvarala, a propuštene pozive sam puštala da se gomilaju. Ležala sam i promatrala sve kutove svoje sobe, u svakom od njih bi mi se učinilo da vidim Sergeya, ali dok bih trepnula, on bi nestao. Zatim sam pogledala prema stropu, pred očima su mi se počeli kretati dijelovi moje nemilosrdne povijesti. Okrenula sam se na bok i promatrala Dostojevskog.

Pognuo je glavu i zagledao se u pod. I on je shvaćao da nešto ne štima. Još neko vrijeme sam ležala u krevetu, a onda sam se odlučila otići prošetati s Dostojevskim. Svezala sam ga na uzicu i toplije se obukla, kad smo izašli van, bilo je vraški hladno i ledeni vjetar me šibao po obrazima, no nisam htjela biti kod kuće. Dostojevskom nije smetalo, trčkarao je koliko mu je uzica dozvoljavala, ubrzala sam korak i razgledavala grad.

Nekoliko sati smo proveli u obilaženju, sat vremena smo se šetali po Crvenom trgu, možda bismo i nastavili, ali bilo je već stvarno jako kasno. Upalila sam mobitel. Na satu je pisalo 22:46, uzdahnula sam, propušteni pozivi i poruke od strane Sergeya su se gomilali. Pozivi su se popeli na dvadeset jedan, a poruke na dvadeset. Od tate sam imala četiri propuštena poziva i jedanaest poruka. U glavnom o tome gdje sam, da dolazim kući odmah i slično.

Laganim korakom sam krenula kući dok je Dostojevski i dalje trčkarao pored mene. Do kuće nam je trebalo oko pola sata, otvorila sam vrata i pustila ga s uzice. Odmah se izvalio u svoju košaru pored vatre. Tata je bijesno zurio u mene svojim prodornim zelenim očima.

"Jesi li ti skroz poludjela?! Zašto se ne javljaš?! Znaš li koliko sam se zabrinuo! Ne možeš biti sama vani tako kasno, što da ti se nešto dogodilo?! Zašto nisi ostala kod Sergeya?", bio je bijesan.

"Nešto mu je iskrsnulo pa nisam mogla ostati.", slagala sam skinuvši jaknu.

"Sljedeći puta se odmah vraćaj kući! Ne možeš biti vani sama tako kasno!"

"I vratila sam se kući, nije te bilo, pa sam otišla.", odgovorila sam dok je on kipio od bijesa.

"A zašto me nisi pričekala?! I zašto se dovraga i natrag ne javljaš?!"

Bio je bijesan, a meni se više nije dalo raspravljati.

"Nemam deset godina, znam se sama brinuti o sebi. Punoljetna sam, i nećeš mi ti određivati do kad ću biti vani.", uzvratila sam skinuvši cipele.

"Ali i dalje živiš u mojoj kući! Pod mojim krovom i dok je tako, nauči se poštovati me! I prestani se ponašati kao da imaš osam!", prosiktao je totalno bijesan. ,"Daj mi mobitel.", nadodao je.

"Nema šanse!", namrštila sam se.

"Ionako mi se ne javljaš, onda mi ga možeš slobodno predati.", uzvraćao mi je istom mjerom.

"Zapravo, nije me briga.", promrmljala sam i dala mu mobitel, ionako ne želim više čuti ni riječ od bilo koga s kim sam trenutno u svađi.

A to su svi osim Ane. Spremio je mobitel u džep i progunđao nešto o mojoj drskosti. Povukla sam se u sobu, Dostojevski je ostao spavati pored vatre, presvukla sam se u pidžamu i zavukla se u krevet, više zbog toga da mi bude toplije nego zbog umora. Bilo mi je lijepo danas s Dostojevskim, usprkos svemu. Navila sam budilicu kako bi zvonila ujutro točno na vrijeme da se spremim za svoj posao. Sutra bih trebala upoznati Aninog 'dečka' no nisam sigurna da imam snage za išta, premorena sam.

Sve se počelo raspadati, Ksenija se pojavila, moj odnos s tatom je propao, tata je uništio svaku mogućnost da izgradim odnos s Ksenijom, a njih dvoje su krivi što nemam snage više biti pored Sergeya. Kako da tu sad čovjek ostane normalan? Jedina utjeha mi je Dostojevski koji, čini se, jedini može razumjeti kako se zapravo ja osjećam. Pogledala sam kroz prozor koji se nalazi iznad mog kreveta i posvetila pažnju prekrasnom zvjezdanom nebu.

Zvjezde su me podsjetile na moju situaciju. Bilo ih je milijarde na nebu, kao i ljudi na Zemlji, i kao takve sam ih samo i vidjela. Običnu, prekrasnu skupinu svijetlećih točkica na gotovo crnom nebeskom svodu. I nitko nije mogao znati kako se svaka ta zvijezdica zove ili od čega je građena, koji je njen sastav. Nikoga nije bilo briga, za ostale ljude to su bile samo zvijezde, ništa posebno. Kao i ja, za sve ljude koji su se kretali oko mene, bila sam tek osoba, nitko bitan, tek nešto višlja ili mršavija od njih. Obični organizam, nešto uobičajeno, što se svaki dan viđa.

A samo za poneke, rijetke i pomno određene ljude se može reći da su drugačiji. Da vas razumiju, vole i paze na vas, da ih zanimaju vaši osjećaji i povijest, kao što neke rijetke ljude zanima povijest, ime ili sastav neke od zvijezda ili sazviježđa. Takve ljude treba držati uz sebe, a ne onakve koji vas samo iskorištavaju ili se prave da su vam prijatelji. Ljude treba birati pomno, kao što sam ja birala Anu i Sergeya, iako sada još nisam spremna na razgovor s njim, nikad ga ne bih htjela izgubiti. Kao ni tatu s kojim se stalno svađam, ili svog pametnog štenca Dostojevskog.

Sve njih želim zadržati u svom životu, blizu sebe, možda čak uz njih i ostarjeti, ali ono što sada trebam je čekati, i ustanoviti, koje od tih ljudi je stvarno briga za mene? Za moj život? Moje osjećaje? Moju prošlost? Nadam se da svi s mojeg popisa odgovaraju na ova pitanja.

A/N Vote and coment! 🌃🌌🌛

Ljubav na ruski načinWhere stories live. Discover now