Bilo je blizu ponoći kad se B.V. vratila u stan. Skinula je vjetrovku i prebacila je preko naslonjača, a onda se zaputila u kupaonicu. Napunila je kadu vodom i izlila u nju cijeli decilitar šampona koji je proizveo pjenušavost kupke. Nije sa sebe odmah skinula odjeću i spustila se u kadu. Zurila je u pjenu, netremice, kao da će iz nje svaki čas izroniti nešto nepoznato, znakovito.
B.V. nikada nije očajavala, čak ni kad je za to imala valjani razlog, ali sada je bila opako blizu tome. I možda je baš zato izjurila iz kupaonice i uputila se u svoju oazu misli. Tako je nazivala malu sobu koja je čuvala tajne najmračnijih slučajeva s kojima se dosad susrela. Bila je to gotovo prazna soba, ali za B.V. je sadržavala sve što je bilo potrebno za razmišljanje i povezivanje; bijelu ploču, nekoliko raznobojnih markera i dvadesetak magnetića koji su stajali priljepljeni u desnom uglu ploče, uredno poredani po nijansama - od bijele, pa sve do crne boje.
Sjela je na pod ispred ploče kako je običavala i udubila se u misli.
O slučaju je uglavnom razmišljala kao o nogometnoj utakmici. Središnji je bio teren - ponekad prihvatljiv i pripremljen za igru, ponekad razoren, ponekad neprepoznatljiv i zagonetan. Imala je i protivnike - ponekad nespretne i neuvježbane kriminalce, ponekad luđake i psihopate, ponekad frustrirajuće i čudovišne pametnjakoviće. Imala je i svoje igrače - ravnopravne, poslušne i razumne, bahate, neumjesno ambiciozne pa i nepodnošljive. Morala je stoga ispitati teren, proučiti protivnike, na temelju novih saznanja rasporediti igrače po terenu, a onda zaigrati mudro i strpljivo.
Što je u novom slučaju imala? Zasad prazan teren - najgoru moguću opciju. To je smatrala zamkom jer je takav teren lako mogao zavarati i natjerati promatrača promicanju važnih detalja. Osim toga, na takvom se terenu osjećala inferiornom i bojala se zakašnjele reakcije. To je bilo slično onomu kada netko čovjeka nenadano zaskoči, iz sjene.
Imala je iritantno misterioznog protivnika. Mogao je on biti izrazito pametan i inteligentan, ali naginjao je psihopatskoj naravi. B .V. se činilo da je i nesumnjivo opak, u podjednakoj mjeri pametan i psihotičan. Predosjećala je da će je slučaj maksimalno iscrpiti prije negoli ga riješi i pomisli: Tja! Ovo bi moglo potrajati sto godina...
Dakako, imala je ona i svoje igrače.
Inspektor Pollack posjedovao je iskustvo i pamet, uz izraženu manu prevelikog povjerenja u ljude. Sklon je sugestijama, tako da se nerijetko vodio sugestivnim razmišljanjem.
Iskreno govoreći, Pollack je zapravo bio povodljiv, što je moglo biti i dobro i loše. Ryan je mogao riješiti svaki slučaj ako bi bio dovoljno motiviran i voljan, što često nije bio. S njim nikada nije znala na čemu je. Ponekad bi pomislila kako bi bilo dobro i s njim jednom zaigrati te napokon otkriti kako ga motivirati. Morala je priznati da bi joj to otkriće neizmjerno puno pomoglo. Međutim, večeras je u igru uvela i novog igrača. Thomas Green, igrač s klupe koji bi joj mogao uvelike pomoći, možda čak zabiti prvi gol što bi motiviralo policijski tim. Ipak, to bi moglo izazvati i kontraefekt. Iako su na papiru slovili kao ekipa, bila je tu riječ o posebnim individuama. Nije bilo na odmet promisliti o izazvanoj zavisti i svim onim urođenim ljudskim porivima za isticanjem, što nikako ne bi ispalo dobro. K svemu tomu bi, konkretno u ovom slučaju, problem mogao biti i želja za napredovanjem. Imaš, Green, veliku manu, pomislila je. Mana ti je što si pripravnik.
B. V. je umorno otpuhnula. Ovo će biti prava tiki-taka... Tražit će se puuuno strpljenja i mudrosti... Isprobat će se puno neprokušanih i neuigranih taktika...
