Kad ti život da limun, ti mu ga vrati☑️☑️

Kriva strana željezne zavjese

                                      Sandra

„ People change other People“ a ovo je čovjek koji je promijenio moj život.
Izašla sam iz sudnice i duboko udahnula svježi ali još uvijek prohladan proljetni zrak, te nastavila čvrstim i samouvjerenim korakom.
Osjećala sam veliko olakšanje, kao da mi je sa srca pao težak komad armiranog betona. Možda zato što je to bio posljednji službeni korak ili možda zato što je upravo sada nestao onaj najmanji tračak nade, negdje daleko u mojoj glavi ili srcu, gdje već bude smješten.
Teško je sada odrediti, a nije ni važno.
Taj tračak nade da je sve ovo samo ružan san više ne postoji. Nažalost zamijenio ga je jedan novi osjećaj.
Još mračniji i loše definiran. Takvih je posljednjih mjeseci bilo najviše. Podigla sam pogled i ugledala Damira na drugom kraju parkinga. Više nisam žena tog naizgled savršenog i uspješnog muškarca. Sada je on samo otac moje djece a mene čeka službeno velika promjena u životu. Ne znam zašto sam tek sada osjetila taj strah od promjene na koju sam se već i trebala navići ili u najmanju ruku prihvatiti da se dešava.
Nitko osim naše djece nije bio upućen u proces razvoda. Trudila sam se zaštiti ih koliko god je to moguće u takvoj situaciji. Nakon njegovog iseljenja iz našeg doma, mediji su nas prikazivali u svim mogućim verzijama, no unatoč tome držala sam se uspravno i onda kada sam bila slomljena na najmanji komadić. Fizičko stanje pred njima je uvijek bilo pozitivno, samo da im zauvijek ne obilježim život onako kako je meni ostao još u ranom djetinjstvu.
Prikazali smo im prijateljski razvod. Ja sam zadržala kuću i svoju tvrtku iako je Damir financijski omogućio obje stvari. U blizini djece komuniciramo i funkcioniramo prijateljski što je daleko od istine i osjećaja koji se odvija u meni.
Da nema njih, sigurna sam da bih one iste večeri, kada sam zatekla Damira i Maksa kako u zatvorenom kafiću ševe moju najbolju prijateljicu, sada već robijala dvostruko ubojstvo. Sjećam se da sam zamalo pala u nesvijest kada sam pokušala otići. Kući sam se vratila taxijem jer nisam bila u stanju voziti, a kada sam ušla u kuću otišla sam ravno u kupaonicu povratiti.
Antonija, koja je srećom jedina bila budna, bila je svjesna da se te večeri dogodilo nešto loše. Toliko loše da će naši životi nakon te večeri biti sve, samo ne ono što smo imali do sada. Ili što smo mislili da imamo.
Ubrzo nakon mene u kuću je stigao i Damir s pokušajima objašnjenja. Nikada se nisam osjećala jadnijom, a Antonija je cijelo vrijeme provela ispred vrata sobe pokušavajući shvatiti što se događa.
Skupila sam malo snage da ga u miru i tišini zamolim da večeras napusti kuću uz obećanje da ćemo sutra razgovarati. Ona je bez ijednog pitanja te večeri legla kraj mene u krevet i plakala zajedno sa mnom. Sljedećeg jutra sam odgodila sve obaveze te uz duplu dozu sredstva za smirenje obavila razgovor s njim.
On je jadničak bio shrvan. Progutala sam veliku knedlu suza i očaja te izgovorila na glas donesenu odluku. Nije moguće nikako drugačije nego pokrenuti brakorazvodni postupak.
Obećao mi je sve što poželim, samo da ostanemo zajedno ali tako nešto nije moguće. Kada je i on shvatio da je ovu situaciju nemoguće popraviti, složio se sa mnom da je najbolje što prije reći djeci za razvod. Ali nikako ne istinu. Lagati ćemo za njihovo dobro. Uskladili smo priče koje nisu imale nikakvog smisla i te iste večeri razgovarali s njima. Petra i Andrej su nas zbunjeno gledali i čekali da kažemo da je sve ovo samo šala.
No nismo im rekli.
Tražili su objašnjenje a Antonija cijele večeri nije ni podigla pogled.
Damir je ponavljao kako ostaju sa mnom u kući te kako se ništa neće promijeniti niti im išta nedostajati.
Osim oca! To je zaboravio spomenuti.
Ostao je spavati u dnevnoj sobi a rano ujutro sam započela sa pakiranjem njegovih stvari.
Željela sam se osloboditi njegove vizualne pojave što prije no nisam znala da se miris, iako više nema njegovih stvari planira zadržati još jedno vrijeme.
Vladala je čudna atmosfera jer smo se svi jedni zbog drugih trudili ponašati što normalnije. Da li je to moguće? Nije!
Ubrzo je njihov otac uselio u novi stan pa su vikendom odlazili kod njega a ja bi tih dana pripremila dobro crno vino i većinu večeri i noći provela u suzama ponavljajući si ista pitanja.
Zašto meni?
Kada će proći?
Zašto još nije?
Kasnila sam s pripremom oko revije za proljetnu kolekciju. Trudila sam se stajati na nogama no bez svoje asistentice koja me u tišini hvatala kao malo dijete što uči hodati, ne bih uspjela.
Kaotična atmosfera me pratila i na poslu, ponajviše mojom krivnjom. Bila sam kratkih živaca, a zbog izdaje nisam nikome dozvolila da dobije moju ljubaznost. Više mi se nitko nema pravo približiti.
Svi su me počeli izbjegavati. To mi je odgovaralo. Počeli su se i smanjivati objave po novinama i portalima. Ali ono što je počelo rasti bio je pritisak djece. Ponajviše najstarije kćeri Antonije.
Jednog popodneva su Andrej i Petra otišli u kino s društvom a ona je počela izvlačiti iz mene istinu.
Toliko sam se umotala u laž da sam na kraju odustala i ispričala joj istinu.
Da. Prevario me s mojom najboljom prijateljicom. Osobom koja mi je bila prva kada sam uselila u nepoznatu državu. Osim nje i Damira nisam nikoga poznavala kada sam stigla u grad. Bila je dvadeset godina uz mene i djecu a tko zna koliko dugo su mi dvije najvažnije osobe zabijale nož u leđa. Vjerojatno se nikada neću oporaviti bez stručne pomoći i svaki put kad ugledam njega ugledam i onu odvratnu scenu od te večeri i sve mi postane svježe.
Obećala je da će čuvati tajnu i ne dozvoliti da Danijela ikada više bude blizu naših života. Bez obzira na njezine zrele godine, nije na njoj da brine o tome i nosi taj teret u svojoj glavi. Danijela ako nije shvatila ozbiljno moje riječi o nestanku iz naših života, morati će shvatiti posljedice ostanka.