Ovaj radni dan prošao je brzo i vrlo uspješno. Sklopile smo čak tri dogovora! To naravno nije sve, tek je početak tjedna, ali imamo još dosta dogovorenih sastanaka s potencijalnim klijentima što nas naravno jako veseli.
,,Ideš?" - Sophia je provirila kroz otvorena vrata mog ureda.
,,Evo." - zatvorila sam torbu u kojoj je bio laptop, uzela ju u ruku, a drugom ključeve kojima ću zaključati prostor agencije.
Izašla sam i zatvorila vrata. Zatim smo u našem hodniku namijenjenom za čekanje sastanka ugasile svijetlo i izašle na ulicu. Lagani mračak se spuštao vani, 17 sati poslijepodne.
Polako smo šetale do parkirališta gdje inače parkiramo naše automobile, ispred jednog velikog hotela, jednim od najvećih u gradu.
,,Što ti kažeš o tome da raskinemo s onom cvjećarnicom? Claire, pola cvijeća koje su nam poslali bilo je uvenulo i trulo, izgledalo je nezdravo, a nije ni mirisalo ugodno." - Sophia je započela novu temu nakon što smo prokomentirale kako je zahladilo.
,,Oh, oprosti. Nisam ti rekla. Zvala sam tu ženu, doći će sutra. Rekla je da će biti u blizini, pa će..."
,,Claire! Eno ga!" - prekinula me, a gotovo sam i završila rečenicu.
,,Ma što? Koga?" - izbezumljeno sam se okrenula u smjeru u kojem je ona gledala, no ništa mi nije bilo jasno.
,,David!" - vrištala je kroz šapat.
,,Gdje?" - šokirala sam se i ponovno okrenula.
Vidjela sam samo jednu mušku osobu koja se približavala našem smjeru, no svejedno je bio predaleko da bih sa sigurnošću utvrdila da je to stvarno on.
,,Što pričaš ti?" - i dalje joj nisam vjerovala.
,,Maše! Claire, on dolazi ovamo!" - bila je uzbuđenija od mene, a možda je jednostavno to tako bilo samo zato jer ja nisam bila sigurna da je to on.
,,Što...?"
,,Sophia?" - začula sam poznati glas iza svojih leđa. Krv mi se sledila u žilama.
,,Pa, David, opet ti." - nasmijala se.
Okrenula sam se. Ponovno sam ga ugledala. Prvo mi je kroz svijest prošlo sve ono čega se sjećam u vezi njega. Srednja škola, svaki trenutak proveden s njim, sve... Onda sam primjetila koliko se promjenio. Drugačiji je, ali prepoznatljiv. Prepoznala bih ga vrlo lako, baš kao sada kada je prišao bliže.
,,Claire?" - pogledao me s velikim osmijehom, a zatim me zagrlio.
,,David, drago mi je što te vidim..." - jesam li mogla gore od ovoga?
,,Također, dugo se nismo vidjeli." - i dalje je držao taj oduševljeni izraz lica.
,,Claire, rekla sam ti, sreli smo se danas." - Sophia se ubacila.
Znam zašto je ovo rekla...
,,Da, jutros smo se vidjeli upravo na ovom mjestu. Spomenuli smo te, no nisam mislio da ćemo se tako brzo sresti." - potvrdio je.
,,Zašto?" - nasmijala sam se.
,,Mislio sam da ću se morati malo više potruditi da te pronađem." - i tad je zadržao eye contact sa mnom. Mislim da sam se zacrvenila.
,,Onda se pravi da ju nisi vidio, pa ju nastavi tražiti." - rekla je Sophia čime je razbila taj naš eye contact (hvala Bogu) te prekinula neugodnost koju sam osjećala.
Oboje smo se nasmijali na tu njenu izjavu.
,,Eto, bilo mi je drago što smo se sreli. Žao mi je, ali trebala bih ići kući." - ispričala sam se, ali da, lagala sam. Ne moram ja kući, samo mi je neugodno ovo... Ne znam, neočekivano je.
,,Nadam se da ćemo se uskoro ponovno vidjeti." - rekao je nakon što sam ga pogledala.
,,Također." - nasmiješila sam se.
,,Vidimo se sutra." - pozdravila sam se sa Sophijom.
Napravila sam par koraka do auta, a zatim je i Sophia krenula prema svom. Nisam više obraćala pažnju na to gdje je on. Samo sam ušla u auto i odvezla se kući.
.....
Nakon 15 minuta vožnje stigla sam pred svoju zgradu. Parkirala sam na svoje parkirno mjesto iza zgrade te krenula u stan. Liftom sam se popela na drugi kat.
Otključala sam vrata, ušla u stan i zatvorila ih. Leđima sam se oslonila na vrata. Udahnula sam i otpuhnula zrak.
,,Bože, zašto? Je li ovo potrebno?" - izbezumljeno sam gledala u strop.
Upalila sam svjetlo sa svoje desne strane. Ispred mene je došetao moj maleni Bo.
,,Hoćeš mi ti reći zašto je to sad potrebno u mome životu?" - čučnula sam i pomazila ga.
Stavio je šapicu na moje koljeno i zacvilio.
,,Nije dobro."
Ustala sam te se izula i ostavila kaput na vješalici.
Odšetala sam do kuhinje gdje sam prvo napunila njegovu zdjelicu s vodom i hranom.
Zatim mi je zazvonio mobitel. Pogledala sam na ekran. Sophia, a tko drugi?
Javila sam se, ali sam ju stavila na zvučnik i mobitel ostavila na kuhinjskom elementu za kojim sam bila.
,,Hej, tko je to upravo pobjegao o bivšeg dečka?" - zafrkavala me.
,,Bilo bi dosta..." - otpuhnula sam.
,,Ma daj, dečko se baca na tebe, očito je." - smijala se.
,,Sophia, molim te. Ne želim o tome." - odbijala sam razgovarati.
,,Claire, nemoj se ljutiti zbog nečega što se dogodilo u srednjoj školi. Ako živiš u prošlosti, kako ćeš graditi budućnost?" - tipični dubokoumni savjeti moje Sophie.
,,Ne kažem da sam ljuta, briga me. Mi nikad nismo ni bili zajedno ustvari, ali smo se voljeli. Nemam zašto biti ljuta. Nije moj problem što je on bio s toliko cura." - ipak sam razgovarala o tome.
,,To je srednja škola, a ovo je sadašnjost. Usput, ispala mu je vilica do poda kad te vidio, nisi primijetila?"
,,Neka je."
,,Znam te. Razmišljat ćeš o ovome cijelu noć i barem narednih par." - nasmijala se.
,,Kakvo je ovo bacanje uroka na mene?"
,,Ostavljam te da se patiš u miru, laku noć." - poklopila je.
Ona definitivno uživa u ovome. Voli kad ja imam ,,ljubavne probleme", pa mi se ruga. Ne mogu se ni ja pohvaliti da sam nešto bolja, ali ovo nije smiješno. On je meni stvarno nešto značio. Znači li mi još uvijek? To ne znam. Znam samo da sam imala čudan osjećaj pored njega danas. Nisam bila ljuta, nego... Kao da mi je nedostajao? Ali, zašto bi mi nedostajao netko koga nisam vidjela niti čula 7 ili 8 godina. Zar je stvarno moguće da osjećaji ,,ne umiru" tako lako?
Drugi nastavak! Nadam se da uživate. Ostavite vote ukoliko vam se sviđa te komentirajte.
