Ispričati ću ti nešto.
Priču o djevojčici satkanoj od snova...
Nikada nije imala mnogo već tek toliko da joj ništa ne nedostaje.
Nije puno tražila a još manje očekivala. Sama sebi je bila sasvim dovoljna...
Uvijek je bila nekako daleka i odsutna. Lutala je mislima tko zna kuda.
A bila je i svojeglava, iskreno da ti kažem. Uvijek je radila po svom,
Kažu joj da ide lijevo a ona tvrdoglava, pa ode desno.
Oduvijek je takva bila, uvijek je glavom kroz zid morala.
Nikada na tuđim greškama nije učila, bila je jedna od onih što se
Po nekoliko puta u vlastitim gušila...
Prolazilo je vrijeme, mjeseci, godine. Odrastala je, a zajedno sa njom
i njeni snovi. Imala je taj jedan san, još uvije nekako nedosanjan.
O njemu, dječaku bisernih očiju, širokog osmijeha i najtoplijeg zagrljaja.
Nisu to bili neki posebno veliki snovi puni nedostižnih želja.
Već samo san o ljubavi.
Ali ne o bilo kakvoj, već o onoj
o kojoj se pišu knjige i snimaju filmovi.
Za koju se i umire ukoliko je potrebno.
Sanjala je da voli i da bude voljena.
Nije očekivala skupe darove,
odlaske na večere i razna putovanja...
Dovoljna joj je bila jedna stara klupa ispod mirišljavog Jorgovana,
njegove tople ruke oko njezina vrata i srca koja kucaju poput sata.
Putovanja kroz vrijeme, osvajanje svijeta sa rukom u ruci, još uvijek sjedeći na onoj isto klupi.
One igrice sa laticama Tratinčice,
voli me ili ne voli, popraćene smijehom i vedrinom, onaj njegov pogled ispunjen njenim likom...
Nije tražila da joj skida zvijezde sa neba, čita misli, nije htjela otmjene zabave, skupe koncerte.
Grozila se pri samoj pomisli na gužvu ljudi, žamor i buku.
Trebala je samo mir, tišinu i njega...
Znala je da se najljepše uspomene i ljubavi rađaju u tišini.
Da nema tih riječi koje bi opisale ono što pogledi govore i što usne prešute.
Sanjalica, to je bila ona.
Djevojka koja trčeći livadom, obasjana zlatnim nitima sunca, sa osmijehom
od uha do uha, pruža ruke ka njemu, svome snu na javi...
Pružala mu je ruke svakoga dana, uvijek ispočetka.
Malo po malo, sebe mu je dala.
Spustila je zidove koje je godinama
uspješno gradila. Prvi puta je pred nekim bila Ona, ranjiva i slaba.
Po prvi puta je osjetila kako je to biti stvarna, ali izvan priča i
snova stvarno postoji Ona.
Djevojka smeđe kose,
odrasla a u duši dijete.
Ne popravljivi romantik, rekao bi svatko tko je zna.
Zaljubljena u ljubav, prve poljupce, zagrljaje i dodire.
Prkosila kilometrima i oceanima, nedostajanje uvijek prigrlila.
Imala je razna čekanja, od kratkih do veoma dugih.
Ali imala je i jedno ''JEDVA ČEKANJE"...
Da postoji, djevojka satkana od snova, ali ne znam znaš li tko li je ona.
Možda ona koja ovo piše?
Ili ipak ona o kojoj razmišljaš
svaki dan...
Možda ona koja te svakodnevno iznervira...
Znaš, možda si baš ti njeno jedva čekanje, njen dječak bisernih očiju.
Njen san na javi...
A možda sam i ja baš Ona,
djevojka satkana od Snova...
