OSVETA✔

27.

Progutala sam knedlu u grlu još se malo odmaknuvši od njega.

"Znam da moji postupci pokazuju sve što je suprotno od mojih riječi, ali samo zato što ne mogu dokazati, ne znači da nije istina. "

"Itekako možeš dokazati."

"Kako?"

"Prestani me povrijeđivati."

Ustao se i iz ladice u dnevnom boravku izvadio crnu maramu.

"Ustani se."

Učinila sam što mi je rekao te se ponovno susrela s njegovim plavim očima.

"Zažmiri."

Sklopila sam oči te je vezao maramu oko moje glave kako ne bih ništa mogla vidjeti.

"Što ćeš mi učiniti?"

"Samo mi vjeruj."

Uhvatio me za ruku te smo izašli iz kuće. Snažno je zalupio vratima iste na što sam se trgnula. Stegnula sam mu ruku dok sam pokušavala sustići njegove brze korake. Nisam znala ni u kojem smjeru idemo, niti zašto. Srce mi je brzo lupalo, a znoj me sve više oblijevao. Po šumu vjetra i otpalom lišću po kojemu smo gazili, znala sam da smo ušli u veliku šumu koja se nalazi nedaleko od one male kućice u kojoj smo, po Danielovim riječima, već dva dana.

Odjednom smo stali te je pustio moju ruku. Osjetila sam kako je stao iza mene te počeo odvezivati maramu. Kada ju je skinuo, poslijepodnevno sunce prodralo je do mojih očiju te sam vidjela jeziv prizor.

"Iznenađenje!"

Pred sobom sam vidjela veliko jezero nakon čega sam primijetila da se Daniel počeo skidati.

"Što... Što to radiš?"

"Malo ćemo plivati."

"Daniele, jesen je. Vjetar puše i prehladit ćemo se."

"Ne zanima me."

Ostao je samo u donjem rublju te me uhvatio oko struka.

"Ne, ne, ne!"

Maknula sam njegove ruke sa sebe te napravila nekoliko koraka unazad. Počeo se smijati jer je primijetio da se bojim.

"Nije smiješno!"

"Zašto se bojiš? Ja sam uz tebe."

Ponovno sam pogled prebacila na jezero. Oko srca mi se steglo te sam počela ostajati bez daha.

"Ne, samo ne jezero. Molim te, ne!"

"Hajde Hana, što je tako strašno? Tamo nema čudovišta."

"Daniele... Kao Boga te molim... Prestani!"

Glas mi je počeo pucati od straha i nervoze, a mnoštvo suza navrlo je na moje oči.

"Koliko si slatka dok se ljutiš."

Zgrabio me i uzeo u naručje te krenuo hodati sve prema jezeru.

"Pusti me!"

"Uz mene možeš pobijediti sve svoje strahove."

"Ne mogu!"

Gledala sam kako se svake sekunde sve više približavamo jezeru te sam noktima počela grebati Daniela i otimati se svom snagom, ali bezuspješno.

"Zadrži dah, ljepotice."

Zatrčao se i tog trenutka skočio u prokleto jezero držeći me u naručju. Pustio me.

Utopljena u dubinu jezera, otvorila sam oči u nadi da ću ugledati Daniela. Ali nisam uspjela ništa vidjeti zbog krvi koja se nalazila svuda oko mene. Omamljena svojim mislima i traumom iz djetinjstva, ubrzo osjetih grube dodire po svojem tijelu te ruke koje su pohlepno ščepale moje noge i krenule me vući prema dnu samoga jezera. Nečujni vrisak ispustila sam cijelim tijelom kada sam ponovno ugledala majčin lik. Krv koja se nalazila oko mene, curila je iz njezinih rana koje su ukrašavale njezino tijelo. Ponovno sam vidjela onu njezinu dugu, krvavu haljinu i izbuljene oči koje su me proganjale u svakom snu.

Pokušavala sam se oteti, ali nisam imala snage. Pokušavala sam doći do površine kako bih udahnula daha, ali nisam znala plivati. Nisam se znala spasiti, nisam mogla.
Bespomoćno sam se prepustila da me povuče do samoga dna jezera gdje je njezina duša ostala zarobljena. Otkad znam za sebe, svjesna sam toga da čudovišta postoje. Oni žive u nama. I ponekad, oni pobjede.

Sklopila sam oči te sam u glavi začula tatinu rečenicu kojom završava priča koju mi je pričao svake večeri prije spavanja.

"I zapamti Hana, nemoj ići preblizu. Tamo je mračno. Tamo se skrivaju demoni."

I dan danas, kajem se što ga nisam poslušala.