Čovjek je danas moćniji nego ikad. Pred njegovom moći čak i zemaljsko postojanje podrhtava. Nije više majmunolika pojava što je lovila i bila lovljena. Nije životinja koja mora da se povinuje zapovjestima prirode. On polagano postaje taj koji daje zapovjesti. Stremi uzdizanju, negdje iznad svijeta, tamo gdje zakoni ne važe, a mogućnosti su beskrajne - teži da bude bog, po slici bogova koje je sam stvorio. Ova težnja je nedostižna, ali krv mi se ledi zamišljajući običnog smrtnika kako grabi mjesto apsolutne moći. Šta bi bilo? Da li bi bio bolji jer mora da bude bolji, zbog težine na svojim leđima? Da li bi odlepio pred svojom veličinom i odgovornosti koju ona nosi? Ili bi došlo do opšteg razaranja, kao što se dešavalo svim apsolutističkim monarhijama, pobunom samog univerzuma protiv pohlepnog vladara?
Ja vidim samo cijepanje stvarnosti, nezaustavljiv lanac eksplozija, armegedon koji bi halapljivo progutao sve. Moć je najuvrnutija ljudska fantazija, a njeno dostizanje značilo bi dozivanje smrti.
