Nikad nisam vidio ikakvu vrijednost u načinu na koji su ljudi počeli da provode punoljetstva. Štaviše, smiješno mi je, jer ono u šta se "ulazak u odraslo doba" pretvorio nije obično rođendansko slavlje, već više liči na svadbe u skupocjenim restoranima, uz stotine ljudi od kojih slavljenik ne poznaje ni četvrtinu. Mnogi roditelji, u nezavidnim finansijskim situacijama, moraju da potroše svoj krvlju zarađeni minimalac u ovu smejuriju od "tradicije" (koja nije ni postojala do prije nekoliko godina, barem tamo gdje ja živim) kako njihova djeca ne bi bila ismijavana kao pripadnici nižeg ranga jer svoje odrastanje ne proslavljaju poput bahatih paunova. Istina je ovdje jasna: "tradicija" je uvedena od strane bogataša željnih da pokažu svoja perja, i, samim tim, superiornost nad onima što ne mogu sebi da priušte razuzdane slave, sa uvijek spremnim izgovorom: "Treba proslaviti kako dolikuje jednom punoljetstvu!"
Pa hajde, radi diskusije, i da prihvatimo to mišljenje, da su punoljetstva tako posebna. Postavljam pitanja: šta se to tako posebno izvlači iz njih? po čemu je normalan rođendan uz nekolicinu najbliskijih lošiji u odnosu na kvazi-svadbe? Koliko vidim, cijela ta "svečanost" se svede na žestoku žurku nakon čega većina izlazi mrtva pijana i poneko, oko tri-četiri ujutro, umre u udesima jer neki mudrac nije htio da plati taksistu već "pažljivo" da prevozi par razvaljenih djevojaka svojim mercedesom sa nekoliko promila rakije u krvi. Postajati odrastao obavezno znači napiti se kao kreten, đuskati po stolovima polunag, razbiti pokoju sijalicu, povratiti barem tri puta u toaletu, baciti pesnicu na bilo kog, i završiti scenu u borbi s policajcima koji su bili primorani da iskontrolišu pomahnitale majmune. Nema veze što hiljade i hiljade maraka utrošenih u dotjerivanje i kinđurenje odu bestraga; nema veze što djevojke ostanu trudne s ocem kog se čestito ni ne sjećaju; nema veze što će biznis dotične kafane ili restorana biti uništen; nema veze - važno je ispoštovati tradiciju. E, to je, djeco, ljepota naše svečanosti - ona simbolizuje kakav bi morao da bude veliki čovjek koji je odgovoran za svoja djela.
Ali ko sam ja da moralizujem? Šta ja, siromah, znam?
Ipak, treba proslaviti kako dolikuje.
