VELIKI PRINC MALOG SRCA

• tisuće komadića •

~ Dean ~

Doručak za moju malenu je spreman. Mislim da je nakon protekle noći itekako gladna. Spremio sam joj jaja. Nije nešto pretjerano, ali to je valjda jedino što znam napraviti. Nadam se da će cvijet koji sam tati maznuo iz vrta popraviti stvar, barem vizualno ako ne okusom.

„Dobro jutro, sine."

Tata je ušao u kuhinju odmjeravajući me i uputio mi topli pozdrav za dobro jutro. Nasmijao se tiho kad je uočio što radim i prihvatio aparat za kavu.

„Dobro jutro. Što je smiješno?"

Upitao sam ga znajući vrlo dobro da se podsmjehuje mom kuharskom poduhvatu.

„Nemoj je otrovati bar dok je ne oženiš."

Nasmijao sam se i uzeo tacnu promatrjući remek djelo koje sam napravio. Ako me nakon ovoga bude voljela, to je stvarno iskrena ljubav, nema šta.

„To je koristan savjet. Zapamtit ću ga."

Dobacio sam mu i krenuo izaći.

„Deane."

Zaustavio me svojim glasom u nešto čudnijem tonu.

„Reci, tata."

Okrenuo sam se prema njemu primijetivši njegove oči koje su mi govorile ono što nije mogao prevaliti preko usta.

„Nisam ti se stigao ispričati. Zapravo nisam skupio snage za to."

Uzdahnuo je i maknuo pogled u stranu postiđeno. Žao mi je što se tako osjeća. On je zadnji koji je to zaslužio.

„Nemaš mi se za šta ispričavati. Dao si sve od sebe da mi daš najbolje otkad znam za sebe."

Odložio sam tacnu na stol i potapšao ga po ramenu. Nakon dosta vremena ponovno sam osjetio bijes prema Zorani. Mrtva je, ali to ne znači da je zauvijek nestala. Ona i njena nedjela nažalost još uvijek žive u našim sjećanjima.

„Nisam. Jer nisam imao pojma što se događa s mojim sinom više od šest godina. Dopustio sam da ostaneš sam na svijetu. Nisam ni naslućivao kroz koji pakao prolaziš."

Kroz njegovo staro lice na kojem se ocrtavale svaka godina koju je propatio zbog one žene slila se suza teška kao kamen. Bez obzira na Zoranu, osjećao sam da sam ja krivac. Bio sam čista suprotnost od onoga što me učio. Upropastio sam sve, a on je sve to saznao. Također zbog one prokletnice koja sada gori u paklu, nadam se.

„To je bila moja greška, ne tvoja. Ja sam udaljio od tebe jer nisam htio da znaš da je tvoj sin postao nešto što nikada ne bi prepoznao."

„Jer je bio slabić."

Napokon sam to izgovorio naglas. Da, bio sam slabić. Preko tuđe muke i bola pokušavao sam se riješiti svoje. Preko tuđe krvi pokušavao sam zaboraviti tko sam zapravo. Tek sad shvaćam koliko je to kukavički.

„Da sam barem znao..."

Zajecao je poput malog djeteta. Suze koju se slijevaju niz naboranu kožu bole, bole više nego išta. Ja sam odgovoran za to.