VELIKI PRINC MALOG SRCA

• sve se raspalo •

~ Sara ~

Poslije Igora, još su Leonardo, Katarina i moja teta dali izjavu. Sudac je opet proglasio pola sata odmora. Imam osjećaj da ovo nikada neće završiti. Ovo je kao vrhunac pakla. Svi ti ljudi koji ga mrze... danas sam se previše naslušala govora mržnje prema njemu. Ubija me to. Ne znam kako više da se borim s tim ljudima. Pogađa me njihova bol i znam da bih i ja bila takva da sam na njihovom mjestu, ali moja najveća misao je da ga ne smijem izgubiti.

On zaslužuje drugu priliku. Napravit ću bilo šta samo da je dobije. Kada sam izašla iz sudnice, otišla sam ponovno do WC-a da se umijem. Osjećam se užasno jer sam u ovakvom stanju. Zbog naše bebe. Bojim se kako to utječe na nju. Prislonim ruku na stomak znajući da je nekoliko centimetara od mog dlana najljepši mogući dokaz naše ljubavi. Zbog te bebe moram biti jaka. Ona zaslužuje obitelj i roditelje koji će joj dati sve. Cijeli svijet ako bude potrebno. Želim da naša beba bude sretna beba.

Poslije mene ušla je neka žena vodeći malenog dječaka za ruku. Čim su nam pogledi sreli, prostrijelila me istim. Ako je još jedna ogorčena žrtva došla da me siluje, puknut ću.

„Vidiš li ti ovo dijete?"

Upitala me, a ja sam spustila pogled na dječaka.

„Vidim."

Kratko sam rekla iscrpljena od svega.

„Na njegove mu je oči onaj tvoj monstrum ubio oca."

Duboko sam uzdahnula shvativši da sam posljednjih mjesec dana okružena samo pričama o ubojstvu.

„Misliš da je pošteno da se izvuče?"

Zaklopila sam oči na trenutak i okrenula joj leđa naslonivši se rukama na umivaonik.

„Znam da Vas nije briga, ali nemam snage za ovo. Moj dečko je u Vašim očima monstrum, u mojima je nešto sasvim drugo. Molim da se cijeli ovaj jebeni svijet više pomiri s tim!"

Procijedila sam kroz zube pokušavajući ne praviti scene zbog tog djeteta koje je stajalo pokraj nas.

„S obzirom da Vam dijete već dovoljno patilo, otiđite odavdje i dajte sve od sebe da ima što ljepši život."

„Ti najbolje znaš kako je gledati vlastitog roditelja u lokvi krvi."

Naglo sam se okrenula prema njoj jedva se suzdržavši da joj ne opalim šamar.

„Želite me svi pokopati na licu mjesta, ha?!"

Isfrustrirano sam upitala, a ona je prislonila svoju ruku na moj obraz.

„Ja znam tko si ti. Isto tako znam da nisi to zaslužila. Poznavala sam tvoju majku koju je on također ubio. Ti si bolja od toga."

Cinično sam se osmjehnula.

„Svi Vi znate tko sam ja osim mene..."

Nastavila sam cinično i otresito maknula njenu ruku.

„Zajebi to. Želim Vam svu moguću sreću u životu i nikada si više ne dajte za pravo da mi govorite tko sam ja i što zaslužujem."

Procijedim kroz zube i krenem izaći.

„Stvarno ćeš lagati da izvučeš tog monstruma? Pogledaj ovo dijete koje ima samo četiri godine."

Kratko sam se nasmijala.

„Oca Vašeg djeteta nažalost ništa ne može vratiti. Ja se za oca svoga djeteta još imam priliku izboriti. Dat ću sve od sebe da ga izvučem koliko god me Vi ili bilo tko drugi mrzili zbog toga."