2.

609 54 3
                                    


Violeta, Nikolinina majka, prala je šoljice od kafe, koju je popila sa mužem, i pospremala po kuhinji zamišljena. Pevušila je nešto u sebi kada su je prepale Nikolinine ruke oko njenog vrata.

– Ćao, mama ! – uzviknula je i poljubila je u obraz.

– Prestreli me, bre, dete – odvratila je Violeta a potom, iako je želela još nešto da kaže, zastala je, pogledala na sat pa u Nikolinu i začuđeno pitala: – Osam sati? Šta te prevarilo da ustaneš ovako rano?

– Super se osećam. Juče je trening prošao odlično, danas idem opet.

Violeta je složila začuđeno lice, vrteći glavom u neverici dok je gledala Nikolinu kako radosno skakuće nazad do dnevnog boravka, grabi usput jednu jabuku iz korpe s voćem i odlazi nazad u sobu.

Izašla je kratko do grada a onda kako se vreme približavalo, ka jedan popodne, šetkala je po sobi, tamo–ovamo, malo po telefonu, malo po kompjuteru, slušala muziku ali je delovala jako nervozno. Razmišljala je da nije možda pogrešila što makar nije uzela Ognjenov broj. Ali tada u tim divnim momentima sa njim nije razmišljala o tome a i da je pitala - opet u kakvom će se svetlu predstaviti? I stalno pitanje samoj sebi - šta ako se ne pojavi? Možda je ovo uradio samo iz pristojnosti? Hiljadu možda. Jedan sat u podne se približio ali previše sporo. Jedva je dočekala da istrči iz kuće.

Teretana Herkules bila je uobičajeno puna ljudi. Nikolina je bojažljivo zakoračila u opremi i stala. Samo su joj se oči pomerale levo-desno. Tražila je poznato lice. Nije imala dovoljno hrabrosti da nastavi dalje iako je prva sprava, jedina slobodna, bila na par koraka od nje. Udahnula je nekoliko puta i onda izdahnula naglo kada je čula poznat glas.

– Stigla si – Ognjen se našao iza njenih leđa i pošteno je prepao.

– Jesam – drhtavim glasom je odgovorila.

– Hajde, sprava je spremna i samo čeka na tebe.

Lagano je krenula držeći se za gornji deo grudi. Srce joj je pomahnitalo udaralo. Dobro ju je uplašio, a nije bio svestan tog postupka.

I pored tog neprijatnog početka, trening je ipak krenuo pravim tokom i nastavio se po dobro uvežbanom redosledu koga je Ognjen isplanirao za njeno buduće treniranje. Trudila se, u skladu sa svojim kondicionim mogućnostima, da sve odradi, a on joj se maksimalno posvećivao i pratio pažljivo svaki njen pokret. Iz prikrajka da ih je neko posmatrao mogao bi slobodno da kaže da ju je Ognjen spremao za neko ozbiljno takmičenje i da nije imao milosti kada bi negde zapela i bespomoćno tražila od njega minut–dva odmora.

Nakon tog treninga, bila je polumrtva, ali kada su izašli i on joj predložio da prošetaju kao i prethodnog dana, prihvatila je i ponašala se kao da je čila i odmorna, kao da je ležala prethodni sat. Bolele su je noge, ali šta je bio bol u odnosu na društvo muškarca koji je bio interesantan, ugodan i simpatičan.

– Upala mišića, ha? Bio sam siguran da se danas nećeš pojaviti. Obično posle prvog treninga svi jauču i, ili odustanu ili sačekaju koji dan. Ti očigledno nisi ni od jednih ni od drugih.

– Rešila sam da smršam i skinem ovaj pojas za spasavanje i da uradim nešto po pitanju sebe i života.

– Ne znaš ti kako izgleda pojas za spasavanje – nasmejao se glasno. – Kod tebe nema puno posla, neki kilogram, možda pet u vrh glave. Da si malo viša ne bi trebalo ni gram skinuti, ali pošto si pečurkica, onda se i to malo primećuje.

"Pečurkica", ukočila se i gledala belo bez komentara. "Ona – pečurkica, ona je div među perčukama, ona najkrupnija i najprimetnija".

– Bez brige. Mesec do dva i nećeš se prepoznati. Tvrdim da ćeš izgledati kao pre – ujeo se za jezik pa dodao, promenivši izraz. – A da bi se to dogodilo, moraš da budeš redovna, da ne izostaješ, izvlačiš se i ne traži mi stalno pauzu – pogledao ju je upitno podignutom obrvom i stao pa se spustio na jednu od klupa, jer su završili, uz priču, u parku.

Nemoj nikad da me zaboraviš ✔Where stories live. Discover now