Uvod

1.3K 84 8
                                    


Kažu ljudi, a i svi u njenoj kući često su joj to ponavljali: – Osvrni se oko sebe, gledaj dobro, budi pažljiva, malo se potrudi i sreća je na dohvat ruke, ljubav još bliže. Zgrabi ih, one čekaju na tebe.

– Čekaju, ma samo mene čekaju – odgovarala bi srdito. Bilo joj je već preko glave da joj govore kao malom detetu. Kao sreća je jabuka na grani pa je samo uberi ili zgrabi kada niko ne vidi. Ona nije bila toliko talična da nađe tu zlatnu jabuku i uzbere crvenu i sočnu, ma bila bi dobra i zelena, ali to se njoj nikako nije moglo dogoditi. Mogla je jedino da zgrabi trulu, prezrelu ili tugu, problem, da se uvali u neku nevolju pa da se kasnije čupa iz bedaka i kuka, proklinje dan kada se rodila. Da baš tako. Nešto naopako i nevaljalo privlačilo ju je, kao da je imala magnet za loše stvari i poslovne poteze, odbojnost prema vezama.

Od rođenja pa sve do dvadeset i devete, pratilo ju je nešto što se ne može nazvati srećom. Sudbina ili šta je već presudilo i umešalo prste pri njenom dolasku na svet, učinile su da nema euforičnih srećnih skokova, sve promašaj do promašaja. U predškolskom je bila bucko i svi su je zezali zbog toga, u osnovnoj, nosila je protezu pa su joj nadenuli nadimak od koga ju je prolazila jeza kada bi je neko tako pozvao. U srednjoj, vid joj je otišao do đavola i debele naočare su joj krasile katastrofalno obasipano bubuljičavo lice. Na fakultetu je smršala uz veliki napor i gladovanje, rešila se nadimka, stavila sočiva, ali je izgubila pojam o socijalnosti i društvenom životu. Povučena u sebe, u svoj svet, bežala je od stvarnosti i predavala se imaginarnom svetu, sanjarenju u četiri zida. A nakon dobijanja diplome, pet godina je bila bez posla, sa roditeljima na vratu i stalnim zvocanjem, a koje se intenzivno pojačalo poslednje godine: – Kako drugi mogu da se zaposle, samo ti ne možeš? Sve tvoje drugarice se udaše, a ti ni momka nemaš. Godine ti idu, a ti ni mačeta ni kučeta. Koliko se sećala ranije, a nije imala baš neka jasna sećanja, nije bilo tako, ali očigledno im je već dosadila ovako bledunjava, bez volje i hrabrosti da stvori sebi život.

Da prvenstveno nastavi sa životom, kako su joj mnogo puta dobacili.

I pridika za pridikom, dan za danom, slušala ih je i sve više padala u depresiju i osećaj da nema volje ni za šta. Sve želje i iluzije o kojima je maštala su jednostavno ostale samo iluzije, ni korak se nije makla sa mesta i učinila da se ti snovi o budućnosti pretvore u stvarnost. Nešto ju je kočilo i zaustavljalo. Ni sama nije znala šta je bilo u pitanju. Osećala se kao emotivno hendikepirana osoba kojoj nešto fali, nešto veliko i značajno za ispunjenje i da joj zbog toga sve izmiče pod rukom. Uzalud diploma kada posla nije bilo na vidiku, džaba sočiva, kada njeno lice nikoga nije privlačilo, džaba i stas, o kome je u poslednje vreme bilo dosta reči jer su se lagano vraćali kilogrami i ona se zaobljavala.

"I gde ja da zgrabim sreću i ljubav? Ko je toliko lud da ih ostavi tu baš na mom putu i ja ih pronađem. Niko" – često bi kroz misli sama sebi postavljala pitanja i donosila zaključak.

A njen put je tog jutra bio, izgleda, zapisan tamo negde gore u zvezdama. Da ga ja ona pisala, sigurno bi mnogo štošta izmenila, ali...kad nekoga hoće ono ga baš hoće. Jutro je osvanulo kao i svako drugo u prethodnih dvadeset devet godina. Možda se ranije energičnije budila, sa elanom da će se baš tog dana nešto promeniti, možda i na silu kada bi preterala sa spavanjem, a majka ko luda udarala varjačom u vanglu, možda je bilo i kišno tmurno i bezvoljno, ali ovo je bilo kao i kod ostalih - obično sunčano jutro. Protegla se, zbacila posteljinu sa sebe i tako ostala neko vreme zagledana u plafon. Imala je sve vreme ovog sveta i nije bilo potrebe za žurbom, mogla je da radi šta želi. Tako je sa onima koji su u večnom traženju posla i bez obaveza, odnosno onih bez partnera.

Nakon ovsenih pahuljica, na koje joj se želudac prevrtao kada bih ih samo pogledala, bacila se na čitanje oglasa za posao. Naravno, ništa pametno i konkretno nije našla, a što je bilo vezano za njenu struku – psihologa. "I gde upisa taj fakultet?" , konstantno ju je mučilo to pitanje. Odgovor je ležao u njenoj nepromišljenoj glavi, koji još nije dokučila. Verovatno zato što joj se to u tom trenutku dopadalo, a sada joj je stvaralo teskobu i nemir. Često je tako sebe tešila za svoju brzopletu i ishitrenu odluku pri odabiru profesije. Tako je sa mnogima. Poneseni trenutkom, polete, a onda na kraju osete tvrdu podlogu na koju ih život baci.

No, nije to važno. Psiholog ili pedagog, ili doktor, svejedno je. Posla nema pa nema. Ali matorcima nikako to da bude jasno. Oni bi sve brali sa grana, samo što taj voćnjak nigde nije zasađen.

Neuspešno traganje zalila je punom čašom soka od paradajza. Nazvala je Maju, najbolju prijateljicu i jedinog prijatelja koga je imala. Upoznale su se na fakultetu, združile i nastavile i nakon završetka školovanja: da se dopisuju, pričaju preko telefona, daju jedna drugoj savete. U većini slučajeva je Maja bila Nikolinin savetodavac nego ona njoj. Više od toga nisu mogle. Živele su u dva različita grada, kilometrima udaljene jedna od druge.

Istračarile su, onako za sve pare, o nekim nebitnim i dosadnim temama o kojima je Maja volela, a Nikolina samo slušala uz po koji uzdah ili kratak komentar.

– Rešila si da džogiraš?

– Bože me sačuvaj. Ja da trčim i da svi blenu u mene i moje dupe. Ne dolazi u obzir – odgovorila je, sablažnjavajući se.

– Rekla si malo ćeš da se baciš na doterivanje linije ili sam ja to pogrešno čula.

– Rekla sam, ali neću da trčim nego ću kao i sav normalan svet da odem u teretanu i da se pošteno oznojim na spravama.

– U teretanu? Tamo je prepuno zgodnih muškaraca. Nikoooliiina?

– Ne beči mi se tu, nego me podrži. Upravo se sad spremam, oblačim trenerke i za nepuni sat ću biti na nekoj spravi, a pored mene mlad i zgodan trener koji će mi pomagati i pokazivati kako da odradim neku vežbu... I samo će imati oči za mene. Gledaće me onako kao da samo ja postojim i kao da je vreme stalo.

– Opet sanjaš.

– Baš si bezobrazna, samo da znaš.

– Mlad trener - moguće. Lep trener - i to je moguće, ali da će on stajati i očijukati sa tobom čisto sumnjam. Može on ući u razgovor sa tobom, ali teško jer znam da bi se ti izgubila od treme i ne bi usta otvorila, tako da od tog tvog pričanja sa njim nema ništa. Zamišljam scenu: on objašnjava, a ti savijene glave samo klimaš u odobravanju koje čega, jer ga uopšte ne čuješ. Panično bi gledala na koju stranu da šmugneš. Ne bi ti bilo prvi put. Momci ti bace signal, pokušaju, a ti bežiš od svakoga i izmišljaš razloge, a posle kukaš kako za tebe nema dečka.

– E, sad si me stvarno naljutila.

– Zar nešto grešim?

– Grešiš, ne bežim, ne umem da se snađem. I ko mi je to bacao signale u poslednje vreme?

– Da počnem da nabrajam? Onaj u marketu, onaj dok si čekala red u pošti, onaj kada si šetala, onaj...

– U pravu si – uzdahnula je i potvrdila nakon kratke pauze. Maja ju je znala bolje od bilo koga. – I šta da radim? Da idem i vežbam ili da se bacim u krevet i prespavam ostatak dana, mesec godinu, život.

– Ti još uvek spavaš, nikako da se probudiš – rekla je malo nostalgično i jedva čujno, više za sebe nego da bi je ona čula. – Idi vežbaj. I ako ne stupiš u komunikaciju, propisno ćeš se oznojiti i skinuti koji gram.

– Baš si veštica.

Nemoj nikad da me zaboraviš ✔Where stories live. Discover now