13. (nikako ne ) otvori/araj oči

34 0 0
                                    

Bio je naporan dan posle posla i želeo sam napokon da se bavim na postelju i ne ustajem dva dan željan odmora.... Kako sam ušao na vrata svoje spavaće sobe odmah sam legao i ugasio svetlo.... Sa vremenom su mi kapci postajali teži pa sam zaspao... Kasnije sam se probudio usled žeđi pa sam sišao dole da popijem vide i onda se vratio u sobu, uzeo sam jednu od najdražih knjiga kako bih se uspavao, kada oni koji vole da čitaju će razumeti da je teško kada čitaš nešto što toliko voliš da ne možeš da spavaš.... Nakon nekog vremena sam zatvorio knjigu i gledao kroz prozor
U ovom gradu je jako teško zapisati kad živite u apartmanu gde je uvek bila oko vas, policijske ili sirene hitne pomoći, lavež lutalica, cvrčci, ili moje jake misli... Čak ni moj um ne proizvodi toliko zvuka... Ali večeras.... Noć je veoma.... Tiha.... I to jako uznemirujuće tiha....
Osećam se nebezbedno po prvi put u životu.... Pogled mi se usmerio ka hodniku koji sam video kroz moja širom otvorena vrata.... Razmak između mog kreveta i tog zida u hodniku je samo desetak kraka... Jednostavno zanm jer sam sebi napravio naviku da uvek brojim korake kad se krećem iz prostorije u prostoriju.. 1 2 3 iz navike čak ali uvek to radim
Ne znam zašto
Možda samo volim da budem uveren u svoje okruženje do najsitnijih detalja
Ali večeras je veoma drugačije
Hodnik izgleda kao da se proteže u ništavilo, kao grlo neke nemilosrdne zveri spremna da me proguta u jednom komadu
Logično razmišljanje mi govori da je to samo moja mašta, ne može biti ništa loše ili drugačije u vezi toga, to je samo hodnik
Ali....
Ne želim da gledam u hodnik, uzeo sam dubok vazduh i zatvorio oči
U Mojoj sobi.... Nalazi se krevet....
U mojoj sobi.... Nalazi se ormar...
U mojoj sobi..... Su uramljene slike na zidu preko mog kreveta i ispod njih moj sto
Moja soba je deo mene, to je svet koji znam kao moj dlan, moje skrovište, kada bi me neko vezao oči i rekao da nađem svoj put kroz kuću uradio bih to bei imalo poteškoća
Kao i uvek ništa se nije promenilo kako zatvorim oči, ništa nije drugačije, u ovoj sobi u ek pronađem ono što mi treba, jer u ovoj sobi, znam tačno kako šta izgleda...

-Moram rano da ustanem sutra, stvarno moram da pokušam da spavam

Neko vreme kasnije čuo se zvuk u hodniku

-kakav je taj zvuk (pomislio sam) jesu li to... Koraci.... Ali to je nemoguće zaključao sam vrata živim sam ovde.... Mora da umišljam

Koraci su se polako ali sigurno približavali... Korak... Po korak....

Bliže.... Bliže... I bliže....

I samo su stali

Tako je nema teorije da je neko tamo...

Zatim sam osetio kako je nešto spušteno kod mojih nogu mogao sam da osetim.... Kao da je silueta ti pokraj kog kreveta, naslonjena kao malo dete....

~ Hej.... (Prošaputalo je) otvori.... Tvoje oči....

Ja ih nisam otvorio

~ Otvori oči... (Opet je prošaputalo) pogledaj.... Me...

Trudio sam se koliko sam mogao da ignorišem glas koji je niodkuda bio u mojoj sobi

~Zašto ne želiš da pogledaš .... Gde su ti maniri.... Ako stranac pita za pomoć... S li je ispravno da ih ignorišeš?
Da li je.... Tako kako je....

Ježio sam se svakom narednom reči koju je ta silueta prošaputala, glas je bio tako miran... Hladan.... Nije mi se dopalo ni malo
Približilo se i osećao sam kako diše kod mog uha i dah mu je bio hladan

~ Podeli ću.... Tajnu sa tobom.... Nikada pre.... Nisam video sebe... Nikad nisam saznao da li je moje lice ružno... Ne znam boju svoje kože... Ne znam ni da li sam stvarno ovde.... I zato mi trebaš.... Da otvoriš oči.... Da možeš da mi kažeš kako izgledam

Horor priče Where stories live. Discover now