Klinci (završena)

Kraljica vampira

Noć je već odavno spustila svoj crni raskošni veo, posut zvijezdama kao dijamantima. U gradu je vladala potpuna tišina. Na ulicama nije bilo niti jednog živog stvora, samo jedna pojava zaogrnuta sva u crno. Pod svijetlom mjeseca, razabiralo se jedino da je u pitanju dečko, mladić. Hodao je brzim korakom. Nije se obazirao oko sebe, jer znao je da su svi ljudi odavno već zaspali. Polako je usporavao svoj korak u neku normalnu brzinu, radio je to postepeno. Izašao je iz grada, nekom cestom, puteljkom u šumu. Hodao je lagano, tiho, kao da se jedva dotiče tla. Kao da se bojao da će nekoga probudit. Čuo je zavijanje vukova, mnoštvo njih. Nije se okrenuo, nego je požurio. Trčao je. Sve brže i brže. Trčao je nevjerojatnom brzinom. Trčao je brže nego bilo koji čovjek igdje na svijetu. On... On nije čovjek. On je nešto drugo. Pala mu je kapuljača s lica pri toj brzini, njegovo lice bilo je blijedo. Vrlo blijedo, a oči crvene. Imao je tanke blijede usnice. Imao je smeđu kosu. Njemu nije više bilo važno prekriva li mu kapuljača lice, jer se posvetio tome da što prije stigne gdje je žurio. Došao je do one livade gdje je Lena jučer sjedila i učila. No nije ni ovdje stao, nastavio je dalje, u drugu šumu. U toj šumi bila je mala čistina, na kojoj je bila koliba. Kada je došao pred drvenu kolibu naglo je usporio korak i isto tako otvorio vrata. Ušao je laganim, sigurnim i odmjernim korakom. Bila je to jedna mala prostorija. Zidovi su bili drveni, na njima nije bilo ništa osim prozora preko kojih je bila navučena tamna zavijesa. Zrak u kolibi je zaudarao na vlagu. Na sredini bio je dreni stol na rasklapanje koji se inače koristi za izlete. Uz stol bila je drvena stolica na kojoj je sjedila neka žena, djevojka. Imala je kapuljaču preko lica dok došljak nije zatvorio vrata. Kada ih je zatvorio i sjeo preko puta nje, njezina tanka ruka skinula je kapuljaču. Ispod nje provirjela su njezina usta, usne su joj bile krvavo crvene, a njezina kosa je bila boje vina, crvenog vina koja je napadno isticala njezine plave oči i izrazito mršavo, upalo lice. Stavila je jednu ruku na stol, a drugom je pokazala u sebe, gdje su se njezini također krvavo crveni nokti istaknuli, sve to popratile su ove riječi:

- Ostavljaš me samu! Gdje si ti dosada? - zastala je. - Je li Lena saznala što je i koju važnost igra? Je li joj ON rekao? - izderala se.

- Ne znam što joj je rekao. Ali vidjeo sam da su se poljubili, što je loše za nas.

- Poljubili su se? A tek je danas saznala za njega! Ta mala ništa ne čeka, očito nema nikakve akcije u životu. - grohotom se nasmijala Leninoj navodnoj bijedi. - Neka, sada ćemo joj mi pružiti akciju. - na to se oboma potrkao smješak.

- Nikolina znaš - govorio je dečko stavljajući svoju ruku na njezinu. - sumnjam da je ona prihvatila to kao realnost, što nam daje više vremena za pripremu.

- Ne! Odmah, što prije moramo ju uhvatit. Ne znam ni zašto smo ju do sada čekali. - rekla je i istrgunla ruku, koju je on odmah uhvatio i vratio kako je bila.

- Zato što nismo smijeli. I još uvijek ne smijemo, jedino ako žeiliš položiti svoju glavu uz njenu. - kada je to rekao cura se malo zamislila.

- Ne. Tko bi onda bila kraljica vampira? Neka nasumična cura?

- Vaš, odnosno tvoj i njen stari bi vas obje ubio i rodio novu kćer s nekom smrtnicom. - rekao je hladno, ali iskreno.

- Dobro, onda ćemo još čekati. Ivice - rekla je tiho. - hajde dođi mi bliže.

Ivica je odmah došao i sjeo kraj Nikoline. Zagrilo ju je, jer znao je da ga je zbog tog zvala.

***

- Lena! - kućom je odjeknuo.

Lena je ležala na Igoru, a on ju je držao u zagrljaju. Lena nije doziv njenoga imena ni čula, a niti osjetila tople jutarnje zrake na svom licu. Igor je čuo Tamarin glas i tiho rekao:

- Ovdje smo. Ona još spava. - prije nego li ga je Tamara htjela prekinuti i pitati ga što on još radi ovdje rekao je: - Gledali smo sve Harry Poterre redom i zaspali.

- Ona jako voli Harrya. - nasmijala se i podragala ju po licu. - Hoćeš li ju molim te odnjeti u njezinu sobu, pa ako želiš možeš ostati s njom dok se ne probudi.

- Naravno, samo... Ako možete javiti Heleni da ću kasniti i znate... - rekao je dok je podizao Lenu koja je spavala da nije osjetila to da ju podiže.

- Uredu.

Igor ju je uhvatio jednom rukom ispod presavijenih koljena, a drugom na leđima i odnio na kat. Nogom je otvorio vrata njezine sobe. Mogao ju je zamisliti u ovakvoj sobi. Nježno ju je spustio na krevet i prošao joj rukom po licu. Sjeo je kraj nje i promatrao sobu. Ostao je tako dok se ona nije pomaknula i napravila dovoljno mjesta da i on legne kraj nje. Promatrao ju je kako spava. Nije spavao, samo ju je gledao i čuvao od svega, svih pa i samog sebe.