Nikolina i ti...

748 62 1
                                    

Lena je još uvijek sjedila na sredini polja i promatrala puni srebrni mjesec koji se sve više podizao iznad obzorja. Sjedila je, uplakana. Imala je osjećaj da želi ubiti tu curu koja ju ne zavala s Josipinog mobitela i ravnodušno, hladno, bez ijedne jedine emocije rekla da će joj ubiti prijateljicu samo zato da joj dokaže da su vampiri zbilja. Ali kakve veze ona ima s vampirima? Udarala se po glavi kao da se pokušavala nečega prisjetiti. I je, ali nije imala čega. Krupne suze klizile su joj niz lice. Nije se mogla pomiriti s činjenicom da njezine Josipe više nema. S njezine lijeve strane sijelo je Igor, a s desne Josip. Obojica su ju istovremeno krenula zagrliti, no odustali su, jer je i ovaj drugi to htio napraviti. Ona to nije ni primijetila.

- Lena - govorio je Josip, no ona kao da njega nije čula pa joj je uhvatio glavu i okrenuo prema njoj. Izgledalo je kao da će ju poljubiti, na što je Igor okrenuo ljutito glavu. - Lena! Slušaj me, sad ti moram reći ono što nisam stigao prije nego što te je Nikolina nazvala.

- Nikolina? - tiho je rekla Lena otvarajući širom svoje uplakane oči.

- Da. Nikolina, tvoja polusestra. Je l' se sjećaš one legende što sam ti danas ispričao? - kada je ovo rekao požurio je nastaviti da ga Lena ne bi prekinula, ali je promatrao Igora, kako će utjecati iduća rečenica na njega. - Znaš danas kada smo ležali u tvom krevetu? - Igor je ljutito okrenuo glavu od njih.

- Da. O dvije polusestre, kćeri kralja vampira...

- Baš ta legenda. - privukao ju je u svoj zagrljaj. - To nije samo legenda. To je istina. Nikolina i ti ste te polusestre. Nikolina je vampir, ona je ubila tvoju prijateljicu, samo zato što nije smjela tebe dok ne uzmeš to kao realnost, jer inače bi Antonio ubio i nju.

Lena ga je zbunjeno pogledala. Zar je moguće da joj on govori da je legenda istina i to da je baš legenda o njoj?

- Josipe, dosta mi je laži, obmana, iluzija ma nazovi ih kako hoćeš! - okrenula je svoj pogled natrag prema mjesecu.

- Vjeruj meni. Helena ti to nikada nije htjela reći. Nikad, često sam razgovarao s njom o tome. Posebice onaj dan kad sam joj te donio. Mislio sam da će ti onda sve reći. Ne, izmislila je laž ili je samo uljepšala istinu. Radi za vladinu organizaciju, ne Hrvatsku, Američku, a njihov je glavni cilj istraživanje paranormalnih aktivnosti na ovom području. U srednjem vijeku Mađarska, Hrvatska i Italija bile su pune nadnaravnih bića, a Amerikanci moraju imati svoje prste u svemu...

- Vas dvojca meni sad želite reći da je cijeeeeli moj život bio samo jebena laž? Ja nisam čovjek, pa barem ne u potpunosti. I onda još kada sam konačno upoznala svoju mamu ona mi je opet lagala? Ja ne da nisam čovjek, nego sam kraljica vampira?

- Tehnički ne još. - nasmijao se Josip. - Ali bit ćeš, nema sumnje. Trenutno ti je ćale još živ, kao i polusestra. - ustao se s poda i pružio joj ruku. - Sad kad to sve znaš, moraš i moramo paziti na tebe, jer Nikolina neće oklijevati da te ubije. Ja predlažem da počneš s nekakvim treninzima, tvoj kick box neće biti dovoljan. - kada je to rekao pogledao je u Igora.

- Kako si ti znao da ona...

- Nije bitno. - Igora je prekinula Lena.

- Pa dobro, kad već ne znam. Ali bar mi reci ovo je li te poljubio na vrat? Moram to čuti od tebe, njemu ne vjerujem! - rekao je Igor držeći Lenu za obje nadlaktice.

- Ne, nije. Zašto?

- Nije ti rekao? - Igor se nasmijao, a Lena je micala glavu lijevo desno. - Ne čudim se, e pa da te poljubio na vrat, pretvorio bi te u vampira. Toliko si malo čovjek da ugriz nije potreban.

- Wow. - Lena se okrenula prema Josipu. - Gdje je Antonio sada?

- Ne znam. Nitko ne zna. - prošao joj je rukom kroz kosu na što je Igor počeo luditi. - Ali priča se da je našao način da bude kraj tebe. Maskiran kao netko koga vidiš svaki dan, a da ni ne znaš da ti je to stari.

- Sutra je ponedjeljak i idem ujutro u školu, mislim da bi trebala ići kući. Igore hoćeš me odvesti ili?

- Naravno. - rekao je i povukao ju u zagrljaj i tako ju odveo do svog motora, nije joj dao priliku da pozdravi Josipa, namjerno.

Po njegovom ona i Josip su danas previše vremena proveli skupa, da bio je i on s njima, ali nije bio sam s njom. Imao je osjećaj da je vrlo posesivan kada je ona u pitanju. Morala je biti njegova. Samo njegova. Mučila ga je činjenica da je Josip taj s kojim bi ona navodno trebala biti vječno. On ne bi mogao bez nje jedan dan, a ne cijelu vječnost, jer ipak su i demoni besmrtnici. U mislima koliko mu znači da cura koja ga sada drži oko struka je stigao pred njezinu kuću. Kada je sišla s motora, sišao je i on. Znao je da ju ne može, ne smije dulje zadržati. Ona sutra ujutro ima nastavu, ali morao ju je zagrliti. To je i napravio. Zagrlio ju je najčvršće što je mogao.

- Čuvaj se mala. - rekao joj je tiho kada je podigao pogled u njezine zeleno smeđe oči koje su sada izgledale reklo bi se pa čak i crno. Poljubio ju je, nježno. Poljubac njega i Josipa bile su totalne suprotnosti. Igorov poljubac bio je nježan, sladak, umiljat, a Josipov strastven, gorući, koji kao da joj je govorio da ju želi, da ju želi samo za sebe, pohlepno. Kada ju je pustio iz poljupca prošla mu je kroz kosu nekoliko puta i šapnula mu:

- Ne boj se, mogu se brinuti i sama. - otrgnula se iz njegovog zagrljaja i ušla u kuću.

On je još neko vrijeme stajao tamo. Začuo je šuštanje lišća, ali to nikako nije mogao biti vjetar. Prva stvar koja mu je prošla po glavi je da je u pitanju Josip. Ali nije mogao biti on, jer mu se činilo da je granje opterećenije nego što bi bilo pod Josipom. Okrenuo je glavu prema gore, ali nikoga nije vidio. Bio je siguran da to ne može biti onaj glupan, prelagan je za takav zvuk. Odlučio je ostaviti svoj motor ovdje i otići pod Lenin prozor čekati Josipa da mu kaže za ovo. Bio je siguran da će glupan htjeti doći. 

Klinci (završena)Tahanan ng mga kuwento. Tumuklas ngayon