FALLEN ANGEL >hrv<

"Chapter ThirtySix-Abortion"

Laganim koracima sam opet krenula na kat. Želim saznati što se to događa s Nic. Zašto krvari i vrišti? Približila sam se smeđim vratima te naslonila uho na njih.
"Ne brini, Anđele sve će biti u redu. Kratko će boljeti, sve će se na kraju riješiti." Zaynove riječi su me još više uplašile. Kratko će boljeti? Ona tu vrišti već par minuta. "Amelia rekao sam ti da odeš!" Odjednom se njegov glas pojačao i na kraju puknuo. On plače? Zayn plače? Nemoguće...
Poslušala sam njegovu naredbu jer ga ne želim još više uznemiravati i stvarati još više briga. Laganim koracima sam se spustila niz stepenice te opet sjela na kauč nalaktivši se na koljena. Potpuno sam zaboravila na Louisa i na činjenicu da me vara. Što ako Nicole umre? Ne preostaje mi nitko...
Drhtavo sam uzdahnula i skupila se na kauču. Što bi joj moglo biti? Stopostotno sam sigurna da nisam čula ni pucanj, niti vidjela ikakve rane, auto, čovjeka...ništa. Možda je dobila, pa se onesvjestila od boli? Ali čemu vrisak? Ne znam... Ne znam... I sada bih najradije lupala glavom od zid.
Trznula sam se kad sam čula jos jedan njen vrisak.
Zatim još jedan.
I još jedan nakon njega, najbolniji. A zatim tišina. Više ništa se nije čulo i toga sam se uplašila više nego vrištanja.
"Amelia,vode!", začula sam dubok muški glas koji je dopirao s kata. Skočila sam s kauča te potrčala u kuhinju sipajući vodu u plastičnu čašu, za svaki slučaj. Pojurila sam prema katu preskačući svaku drugu stepenicu.
Čim sam otvorila tamno smeđa vrata sobe, ukipila sam se. Prizor... On je... Prizor je strašan. Nicole u krvavoj odjeći leži na bijelom krevetu sada također krvavom, dva krvava ručnika leže na podu kao i mnoge gaze, a Zayn krvavih ruku i mutnih očiju neprestano gleda u nju. Protresla sam glavom mičući misao da je možda mrtva. Došetala sam do Zayna sporijim koracima te pružila čašu prema njemu. Nakon par trenutaka kad sam shvatila da uopće nije skužio da sam ušla u sobu, zazvala sam ga imenom. Pogledao me krvavo crnim očima na što sam se lecnula i odmaknula za korak.
"Što si joj napravio?", upitala sam ga nakon što mi je uzeo čašu iz ruke te ju stavio na obližnji stolčić.
"Spasio ju", kratko je odgovorio te se osmjehnuo nastavljajući gledati u smeđokosu djevojku na krevetu. "Nadam se", dodao je sklanjajući smiješak s lica. "Kako to misliš?". "Odradio sam abortus, nisam siguran hoće li se probuditi. Sve je na njoj", odgovorio mi je istog trenutka dok sam ja ostala u čudu zbog njegovih riječi. Bila je trudna? Može umrijeti? Kako se sve uspjelo promijeniti u samo manje od sat vremena?
"Dijete", započela sam, ali zastala kad je svoj crni pogled prebacio na mene. "Što s njim?", izgovorio je ledenim glasom. "Jel, umm... Tvoje?". Čuvši moje pitanje, spustio je glavu i pažnju posvetio svojim prstima. Nestrpljivo sam čekala odgovor te ne mogavši više stajati, sjela na stolicu kad sam ju približila bliže krevetu, a ujedno Zaynu i Nicole.
"Nije", rekao je s izdahom te pogledao negdje iza mene. "Edwardovo je". Razgolačila sam oči na njegove riječi. Znam što joj je napravio, ali ipak... Ne mogu vjerovati. "No, više nije ničije", izgovorio je, ponovno, ledenim glasom kao da ga to uopće ne dira. "Ubio si ga?"
"Morao sam", zastao je, "da nisam", pogledao je prema Nicole, "umrla bi jedina osoba koju volim."
Raspala sam se na njegove riječi. On nju voli. I previše. Što je i preočito.
Ustala sam sa tvrde stolice te stala par centimetara udaljena od njega. Okružila sam ga rukama oko vrata govoreći "Sve će biti u redu. Preživjet će. Jaka je ona." Zagrljaj mi nije uzvratio, ali je kimnuo glavom na moje riječi.
Odmaknula sam se od njega sjedavši natrag na stolicu. "Što sada?", skoro šapatom ga upitam. "Čekamo", kratko je odgovorio naslanjajući se na stolicu.

Zayn's P.O.V.

Bez treptanja sam gledao u nju, pokušavajući se nagledati njene savršenosti. Iako znam da su vjerojatnije šanse da ostane zauvijek u ležećem položaju, da više nikad ne vidim te nebesko plave oči koje uvijek sjaje nekim posebnim sjajem, da više nikad ne osjetim te slatke usne zbog kojih mi svaki put koljena klecaju, da više nikad ne osjetim njenu toplinu dok jedno drugo čvrsto grlimo kao da sutra ne postoji, da više nikad neću osjetiti tu meku smeđu kosu pod jagodicama prstiju... Mogao bih još svašta nabrojati što ne bih mogao kada bi ona otišla na bolji svijet. Ali, imam nade, uvijek. Samo čekam i gledam u nju kada će otvoriti te nebesko plave oči i pogledati me, zazvati imenom, pomaknuti ruku, bilo što. Što god bi potvrdilo činjenicu da neće umrijeti. Još uvijek diše, što je dobar znak.
Iz promatranja mog Anđela omela me Amelia kojoj je nešto ispalo na pod i očito se razbilo. "Oprosti", tiho je progovorila kad je shvatila da gledam prema njoj. Spustio sam pogled na pod po kojemu su bile krhotine stakla, okvir za slika i papir na kojemu je nekakva slika.
Ustao sam sa stolice hodajući prema Amelii koja me je preplašeno gledala. "Oprosti, bilo je slučajno, stvarno nisam htjela. Kupit ću ti novo...", mislim da bi i nastavila sa isprikama da ju nisam prekinuo. "U redu je." Odahnula je dok sam ja uzimao sliku sa poda. Okrenuo sam ju te vidio dvoje mladih, zagrljenih na drvenoj klupici, a oko njih cvijeće, dok je djevojci u kosi stajala malena ruža zataknuta iza uha. Ponavljao sam cijeli događaj u svojoj glavi, iznova i iznova dok su me oči počele peckati što nagovješta da bih mogao zaplakati. Tog se dana, nakon nesreće, prvog i sjetila, samo zbog bijele ruže. Male bijele ruže koju sam ubrao u kamenjaru gdje se cvijeće ne smije brati te joj ju zataknuo iza uha. Taj dan sam ju ujedno i pred svima pitao želi li mi biti djevojka.
Prislonio sam sliku na lijevu stranu prsa poželjevši da bude još takvih trenutaka.
"Uhm...", čuo sam mucanje od strane Amelie te ju pogledao, "ja ću.. Ovaj, pospremit.. Sve ovo. A ti javi ako bude što... Mislim da je bolje da ju, ovaj, premjestimo jer ipak... Uhm, ne može spavati u krvi.", jedva je nekako izgovorila ovih par rečenica skupljajući ručnike i gaze s poda te ih stavljajući u prozirnu vrećicu. Kimnuo sam glavom iako me nije gledala. Prišao sam krevetu i razmišljao kako da ju prenesem u susjednu sobu, a da ju ne ozljedim. Na plahti? U rukama? Pomoću moći?
Moći su mi najbolji izbor, ali i dalje nisu sigurne jer bi me netko mogao omesti te bi se ona ozljedila.
U naručju. Prenijet ću ju u naručju. Kao malu bebu. Moju bebu.
Jednu ruku sam joj stavio ispod vrata malo podižući glavu, a drugu pod koljena. Pazio sam kako ju ne bih previše 'savio' pri podizanju jer ipak ima konce u trbuhu. Doslovno.
Podignuo sam njeno skoro beživotno tijelo te izašao kroz otvorena vrata pazeći da ju ne bih nekako ozlijedio.
S istom pažljivošću sam ju unio u drugu sobu te prišao krevetu i spustio ju na nj. Polako sam položio pamučnu deku preko nje pokrivši je do prsa. Uzdahnuo sam gledajući ju takvu... Skoro pa ne mogu podnijeti.
Razmišljajući o njenom plavom pogledu micao sam joj zalutale pramenove s lica stavljajući ih na bijeli jastuk.

"Anđele, kad ću opet vidjeti te tvoje razigrane plave oči?"