ZAČIN LJUBAVI - završena - TISKANO

Uvod

Sunčan dan izmamio je ljude van milujući ih svojim toplim zrakama. Lagani vjetar nosio je miris tek svježe pokošene trave. Otvorila sam prozor jače da što više tog mirisa doprije do moje umorne duše. Gledajući sve te ljude koji bezbrižno šetaju pod mojim prozorom u neznanju što se događa između ovih četiri zida. Iz dana u dan gradim ciglu po ciglu, kamen po kamen visoke zidove oko sebe, pokušavajući barem malo zaštiti ovo lucidnosti što mi je ostalo.
Pogledala sam na sat, približavalo se vrijeme kad će stići kući. Veo nervoze polako je prošao mojom kičmom ostavljajući tragove od kojih se koža ježi. Pitam se već po ne znam koji put čime sam zaslužila da se ovako ophodi prema meni. Zar je ljubav šamar i bol? Ili možda ružna riječ? Ne bi li ljubav morala biti nešto lijepo, nježno i slatko? Pitanje koje si postavljam iz dana u dan prije nego li se otvore ulazna vrata kuće i moje srce potone u ponore dublje od samog pakla.
Pogledom sam prošla preko savršeno postavljenog stola, za njega sve mora da bude savršeno, jer pogreške sam skupo plaćala. Imuna sam na fizičku bol, ona me više ne dotiče, ali riječi koje dolaze iz usta muškarca kojeg sam nekada voljela više od same sebe, više od života sada su samo oštri rub noža koje reže precizno i duboko. Da, voljela sam ga, ne mogu da kažem da ga mrzim jer tada bih ipak gajila neka osjećanja prema njemu, ne u meni spram njega ostala je samo praznina. Ništavilo koje me preuzima svakom minutom što sam dulje uz njega, vuče me u sebe poput ozonske rupe. Jednostavno te proguta i nema te više. Ostane samo prazna duša, prozirna i nevidljiva.
Glasan tresak prenuo me iz razmišljanja. Rukama sam prošla niz svoju savršeno uglađenu kosu još jednom je zagladivši, ne bi li zagladila neposlušne pramene koji su popadali iz čvrsto zategnute punđe. Uvijek bi zaglađivala i radila punđu na zatiljku ne bih li mu otežala da me uhvati za kosu. U strahu žena je sposobna da uradi sve ne bi i se barem nekako zaštitila, sve samo ne da okrene leđa i ode. Da ta sam, uradit ću apsolutno sve samo ne mogu da se okrenem i odem. Zašto? Ne znam ni sama što je to što me ovoliko čvrsto vezalo uz njega osim patnje i boli.
„Stigao sam draga!"



Prišao mi je u dva duga koraka te me obgrlio s leđa svojim ogromnim rukama. I danas se kao i svaki prethodni dan osjećao miris alkohola pomiješan sa ženskim parfemom puneći mi nos tim oporim mirisom.
„Dobro došao kući dragi!"
Odgovorila sam mu prisiljavajući se na osmijeh dok mi je nutrina prijetila eksplodirati i prosuti sam sadržaj želuca. Veoma dobro sam naučila kako da sakrijem svoja osjećanja, namjestim umjetan osmijeh ne bih li ga zadovoljila.
„Opet si namrgođena, zar baš jednom ne možeš da budeš kao sve ostale normalne žene? Toliko hladna, neuredna!"
Ne, ne dotiču me njegove riječi mada one bole, tješim se mišlju da to govori alkohol a ne on. Nadam se da u toj crnoj suši još uvijek postoji trunka nade da me voli ili barem nešto osjeća prema meni, nešto što nije mržnja.
„Nisam namrgođena dragi, samo sam gladna, molim te krenimo za stol prije nego li se jelo ohladi."
Krenula sam prva ne bih li izbjegla danji dodir, ne želim da me dotiče. Skinuo je crni sako sa svojih širokih leđa te ga bacio na naslonjač stolice. Glasno je povukao drugu stružući drveni pod te sjeo na čelo stola čekajući da ga poslužim. Imamo taj neki ritual kada stigne kući i sjeda za stol. Ogromne ruke stavio je sa strane tanjura uzimajući žlicu te me u tišini promatrao poput strvinara ne bi li uočio grešku koju napravim. Svaku gestu, izraz lica koji bi mogla da napravim ne bi li pronašao nešto što bi mu dalo povoda da me napadne. Jedan krivi korak i udarac bi došao nenadano ili sam već bila toliko naviknuta da sam očekivala napad? Uzela sam zdjelu s krem juhom koju sam pažljivo cijelo jutro kuhala i krenula prema stolu pokušavajući sakriti drhtanje ruku. Sive oči koje su već bile zakrvavljene od alkohola i dima cigareta pomno su me pratile. Stavila sam zdjelu na stol te krenula da mu stavim kremastu juhu u tanjur iz kojeg se pušio zamamni slatki miris. Sjela sam i pričekala da krene jesti, nikada, baš nikada mi nije dozvoljeno krenuti prva. Po njegovim riječima on je muško koje donosi novac u kuću te zavrjeđuje puno poštovanje koje mu pripada. Nakon deset godina već napamet znam mantru koju si ponavljam iz dana u dan.
„Ti ne vrijediš ništa, ti si nitko i ništa!" – tiho sam ponavljala u glavi ne bih li se iznova uvjerila u tu činjenicu.
„Domina slušaš li ti mene što ti govorim?"- povisio je ton za nekoliko oktava ne bi li mi privukao pozornost.
„Oprosti Luka, što si rekao?" – tiho sam mu uzvratila čvrsto stišćući prste u šakama.
„Juha ti je bez okusa, kao da jedem bljuvotinu! Što si to kog vraga skuhala? Nikada nisi znala kuhati, ovo ni pas ne bi pojeo!"
„Oprosti, molim te. Donijet ću glavno jelo."
„Ne želim, sit sam svega! Pa i tebe! Nesposobna si!"
Vikao je glasno te dohvatio tanjur i odbacio ga iznad moje glave, glasan prasak udarca tanjura u zid prodrmao mi je kosti. Podigla sam pogled u njega, lice mu je bilo ljubičasto od bijesa koji je kolao njegovim tijelom, bijes usmjeren direktno prema meni.
„Oprosti molim te!" zavapila sam pripremajući se na ono što dolazi.
Ni ovaj put me nije iznevjerio, udarac je došao iz njegovog pravca te me oborio na drveni pod još uvijek pogleda uprtog u njega. Ruke sam automatski pomaknula na trbuh ne bih li pokušala zaštiti se barem malo, barem mali dio sebe.
„Nemoj molim te!" vapila sam iščekivajući da će prestati.
Svaki udarac doletio bi snažniji, udarao me po tijelu gdje će odjeća sakriti modrice. Bol mi je prožimala tijelo pokušavajući me odvesti u prazninu, nesvijest. Nije mi dozvoljavao da zatvorim oči, uhvatio me za kosu vukući me prema sebi ne bi li me mogao bolje dohvatiti. Udarci su prštali poput proljetne kiše raznoseći bol svakom mojom stanicom. Umorit će se pa će prestati, tješila sam se gušeći se u suzama. Udarao me dok nije potrošio i zadnji atom snage, sve kada nisam zgrčeno ležala u lokvi vlastite krvi. Otišao je na klimavim nogama do frižidera te izvadio bocu piva i otišao u dnevni boravak pred televizor. Pokušala sam se podiči ne bi li otišla u kupaonu da se uredim, tijelo me nije slušalo jer se nije željelo pomaknuti, odbilo mi je poslušnost te sam i dalje ležala na tvrdom podu sve dok nije došlo olakšanje i konačno sam se onesvijestila.