ZAČIN LJUBAVI - završena - TISKANO

21.Poglavlje

Još jedna besana noć koju sam provela u strahu, dokle više? Zar mi je sudbina živjeti u strahu od njega? Zar mi Bože ne možeš promijeniti sudbinu? Što li sam to skrivila u prošlom životu da mi je namijenjena ovakva sudbina? Neću više dozvoliti da me zastrašuje, da mi kroji sudbinu i život vođen strahom i prijetnjama. Mislim da zaslužujem miran život. Okrenula sam se oko sebe tražeći Mirtin laptop. Uzela sam ga u ruke te se logirala na elektroničku poštu za koju samo ja znam, ovaj račun kreirala sam u slučaju nužde. Kako sam otvorila pretinac na um su mi pali roditelji, vrijeme je da im otvorim oči ako je to ikako moguće. Uzela sam automatski telefon u ruke te trenutak gledala u njega, imam li izbora? Hoće li još uvijek biti zaslijepljeni njegovim novcem? Hoće li me vjerovati? Ili će i ovaj put reći da sam sama kriva za sve, neka istrpim? Pokušat ću im otvoriti oči, ako neće prihvatiti istinu koju im kažem, vrijeme je da im jednom zauvijek okrenem leđa. Znam da će me izuzetno boljeti, jer obitelj ne biramo, ona nam je data od Boga. Pritisnula sam zelenu tipku za poziv majci. Zvuk zvona parao mi je uši dok mi je srce nabijalo u grudima.

„Molim?", javila se majka na telefon.

Nisam mogla da izustim ni sloga, riječi su mi zastale u grlu na njen glas, srce u grudima mi se stisnulo, ima li smisla pokušavati zakrpati davno izgubljeno povjerenje? Ipak je samo jedna majka, kome se okrenuti u ovakvoj situaciji ako ne roditeljima? Koji bi po svim nepisanim pravilima morali da stoje uz nas?

„Tko je to? Koga trebate?"

Nakašljala sam se pokrivši mikrofon rukom pokušavajući da izvučem svoj glas van lagano udarajući rukom o grudi.

„Domina? Jesi li to ti? Gdje si? Luka te traži već tjednima! Kamo si otišla?", izbacivala je pitanje za pitanjem ljutito u slušalicu.

„Da mama, ja sam.", tiho sam joj odgovorila.

„Javi se Luki, molim te, izbezumljen je od kada te nema!"

„Pronašao me mama, ne znam kako, ali pronašao me!", zavapila sam u slušalicu dok su mi suze klizile niz lice.

„Zašto si pobjegla, je li zbog muškarca? Pronašla si nekog drugog?", zahtijevala je odmah odgovore okrivljujući mene.

„Što vam je rekao?"

„Nije bitno što nam je rekao, vrati se kući s njime! Zbog čega si toliko tvrdoglava, zar misliš da možeš pronaći boljeg od njega? Trebala bi ljubiti tlo kojim hoda! Dosta je bilo tvojeg cendranja i jadikovanja, da si se odmah vratila s njime kući!"

„Mama!", zavapila sam u slušalicu zgrožena njenim slijepim vjerovanjem Luki, preklinjući je da me posluša.

„Nemoj ti meni Mama! Što ti je falilo s njime, imala si sve što si poželjela, ispunjavao ti je svaku tvoju želju!Prestani se glupirati i vrati se kući!", navaljivala je i dalje slijepo vjerujući u ono što im je Luka prezentirao kao istinu.

„Možeš li me molim te, barem malo saslušati? Čuti što ja imam za reći? Ili je ono što Luka kaže tebi važno i istina?", pokušavala sam barem malo da je prizovem svijesti, da pokušam joj objasniti da nije sve tako kako joj je on ispričao, da između bijelog i crnog postoje mnoge nijanse sivila.

„Nemoj slučajno da budeš bezobrazna!", odgovorila mi je povišenim tonom, ljutita na mene.

Zar zaista ne želi čuti što joj imam za reći nakon svega? Ima li uopće smisla pokušati joj otvoriti oči ili jednostavno okrenuti leđa? Zašto ne može biti kao svaka druga majka? Zbog čega je meni Bog namijenio nju? Od uvijek je bila sebična, vjeruje da se cijeli svijet vrti oko nje. Izgleda da sam ipak pogriješila što sam je nazvala, što pokušavam nakon svega da je uvjerim u moju istinu. Svaka medalja ima dvije strane, onu svijetlu poput nebeskog plavetnila te onu tamnu poput najcrnje noći.